Motociklističko putovanje Norveškom: povratak fjordovima i slobodi

Kod nekih strast prema motociklima počinje prvim utrkama na mopedima protiv prijatelja iz susjedstva, kod drugih popravljanjem s ocem u garaži. Kod mene je putovanje konačno pokrenulo strast prema dvama kotačima. U ljeto 2019. kao praktikant u 1000PS-u uzimam Hondu CB500X i s dvojicom prijatelja odlazim u Norvešku. Prije toga moj se motociklistički hobi uglavnom sastojao od povremenih enduro izleta s ocem u Sloveniji. Odgovara li mi zaista praksa koju sam slučajno pronašao tijekom studija novinarstva, tada još ne znam. Nakon te prve velike ture već bolje. Voziti motocikl i pritom otkrivati svijet? To je to! Sedam godina kasnije vraćam se i želim saznati osvaja li me sjever jednako kao tada.

Neke su se stvari tijekom godina ipak promijenile. Ovaj put na motociklu ne sjedim sam, nego u društvu. No stroj je, kao i tada, A2 avanturistički motocikl, novi BMW F 450 GS. Za putovanje od nekoliko tisuća kilometara to isprva možda zvuči kao neobičan izbor. 420 kubika i 48 KS ipak nisu brojke kojima se pobjeđuje u razgovoru u kafiću. No mali GS odabran je namjerno. Na prvoj turi po Norveškoj imao sam samo A2 vozačku dozvolu i zato sam vozio A2 avanturistički motocikl. Sada želim saznati odgovara li mi to još uvijek ili sam u međuvremenu podlegao ludilu za većom snagom. Norveška je za to prikladno okruženje. Uz ovdje uobičajen, opušten putni tempo, 48 konjića dobro se uklapa u sliku. Koliko je BMW udoban na duge staze sa suvozačicom ipak zaslužuje vlastiti test na dugim relacijama.

Još se nešto razlikuje od tada. 2019. smo s malo novca i još manje plana jednostavno obilazili najpoznatije atrakcije. Jedan od mojih prijatelja čak je posebno za to putovanje položio vozački. Živjeli smo iz dana u dan i puštali da putovanje samo dolazi. Ta mi se sloboda i dalje sviđa. Organizirane grupne vožnje zato nisu za mene. Želim stati kada, gdje i koliko dugo želim. Istodobno, samostalno istraživanje dobrih ruta, znamenitosti, zanimljivih usputnih stanica i prikladnog smještaja oduzima vrijeme i energiju. A upravo vrijeme s godinama postaje sve dragocjenije. Zato sam za ovo putovanje isprobao nešto novo: organizirano individualno putovanje. Profesionalci iz Feelgood Reisena odrađuju pripremu i brinu se o svim fiksnim točkama ture od dolaska do odlaska, a mi u programu uživamo sami. Koliko je to dobro funkcioniralo? Sve je počelo na dalekom sjeveru Njemačke.

BMW preuzimamo u Hamburgu i vozimo do Kiela. Odande nas veliki trajekt Color Linea za otprilike 20 sati prevozi do Osla. Alternativno se može voziti na sjever kroz Dansku i zatim uzeti trajekt za Norvešku. Tako bi od naše polazne točke bilo oko 500 dodatnih kilometara autocestom do sjevera Danske, ali zato i znatno kraća plovidba do Kristiansanda. 2019. upravo sam tako i putovao. Za nas je ovaj put duga trajektna linija dio odmora. Ipak se želimo vratiti izvoru, a ne što brže skupljati kilometre.

Plovidba mi se više čini kao malo krstarenje nego kao nužan prijevoz. Restorani, trgovine, pubovi sa živom glazbom, zatvoreni bazen i još mnogo toga čine već sam dolazak doživljajem. Svoja dosadašnja velika putovanja trajektom prema Grčkoj ili Siciliji pamtim kao znatno rustikalnija. Za razliku od onih pomalo zapuštenih brodova talijanskih i grčkih trajektnih kompanija, brodovi Color Linea u odličnom su stanju i u svakom pogledu ugodno iskustvo.

Od Osla najprije idemo na sjever, kroz blago brežuljkasto područje i naizgled beskrajne crnogorične šume blizu švedske granice. Tko na Norvešku misli isključivo kao na dramatične fjordove, ovdje najprije vidi drugu stranu zemlje. Iskonsku, prostranu i iznenađujuće samotnu. Znakovi za losove uz cestu savršeno se uklapaju. U Skåbuu, najvišem stalno naseljenom mjestu Skandinavije, sviđa mi se ta rustikalna okolina i mogućnosti boravka na otvorenom. Planinarenje i biciklizam nameću se sami, a za ljubitelje makadama tu je i norveški TET koji ovuda prolazi. Okolne visoravni vrlo su rijetko naseljene, ali istodobno nisu ni previše surove za vožnju. Zato je područje oko Skåbua najbolje mjesto u južnoj Norveškoj za malo igre u blatu.

Budući da je vrijeme prvih dana u Norveškoj prilično loše, a moja suputnica pred kišom i jednoznamenkastim temperaturama priželjkuje kraj dana vožnje, ovaj put preskačemo vožnju po makadamu. Ugodan Fjellhotell i fina večera s namirnicama iz okolice nakon kišnog dana vožnje ponovno nas vraćaju na radnu temperaturu. Vlasnik Henrik poslužuje najfinija jela, sve iz vlastite proizvodnje ili lova. Tako prvi dan putovanja na dva kotača već ima vrlo fin završetak.

Prijelaz iz pregrijane srednje Europe u norveško ljeto i sljedećih je dana prilično svjež. Uglavnom imamo oko 15 stupnjeva, ponekad su temperature jednoznamenkaste. Grijane ručke na našem GS-u zato zahvalno prihvaćam. Ipak isprva lagano drhtimo kroz krajolik, a kišno odijelo ima pune ruke posla. Tek nakon više od tjedan dana doživljavamo prvi dan potpuno bez kiše. Pritom to pasje vrijeme uopće nije tipično za norveško ljeto, nego posljedica općih vremenskih hirova ljeta 2026. Dok se u središnjoj Europi gomila vrućina, u Norveškoj nakon hladnog proljeća slijedi vrlo kišno ljeto.

No i u normalnim godinama pametno je pripremiti se na povremene pljuskove, ipak je zapadna obala Norveške jedna od najkišovitijih regija Europe. Za ovakvo putovanje smatram da je troslojni laminat razuman izbor, a i kod prtljage otpornost na vremenske uvjete treba shvatiti jednako ozbiljno. Mi se oslanjamo na odgovarajuće vodootpornu prtljagu tvrtke SW-Motech. Po ovakvom vremenu to nije usputno pitanje opreme. Navečer se želite izvući iz mokre odjeće, a ne još i sušiti sadržaj torbi.

Koliko god prostrane šume bile lijepe, blagi brežuljci mojoj suputnici s vremenom isprva djeluju pomalo monotono. "Izgleda kao kod kuće", glasi komentar. Zajedno s upornom hladnoćom to osjetno prigušuje oduševljenje naše početnice u Norveškoj. Zatim skrećemo na zapad. U turističkom mjestu Lom norveško pecivo s cimetom grije iznutra, a na sljedećim kilometrima napokon dolaze krajolici koji su mi se urezali u pamćenje na prvoj turi.

Surove stijene, visoke planine koje su ledenjaci i led oblikovali milijunima godina, a između njih vijugaju uske asfaltne trake. Ovdje, okruženi nacionalnim parkovima Jotunheimen, Breheimen, Reinheimen i Ottadalen, pružaju se zadivljujuće panorame u svim smjerovima. Jedan od vrhunaca je slijepa cesta s naplatom do vrha Dalsnibbe. Na vidikovcu na otprilike 1.500 metara hladan vjetar zviždi nam oko ušiju, ali nije važno. Spektakularan pogled od 360° dovoljan je razlog da barem jednom u životu dođete motociklom u Norvešku.

Posebno je impresivan prijelaz s Dalsnibbe dolje do Geirangerfjorda. Upravo se nad cestom još dižu golemi stjenoviti zidovi, krajolik djeluje grubo i hladno. Zatim pratimo potoke, rijeke i slapove prema dolini. Postaje zelenije, zrak topliji, i odjednom pred nama leži plava voda. Osjeća se miris mora, a u mislima još sjedimo gore u visokim planinama. Ta neposredna kombinacija planina, vode i sočno zelenih padina fascinira me i pri drugom posjetu Skandinaviji. Naravno, razumijem svakoga tko radije usmjeri motocikl prema ugodno toplom jugu. Ni ja ne moram svakog ljeta na sjever. Ali ovaj surovi, raznoliki krajolik, s kojim se ništa u kontinentalnoj Europi ne može usporediti, pouzdano mi je ponovno upalio oduševljenje. Fenomenalno!

Sljedećih dana naša ruta vijuga duž zapadne obale oko rukavaca fjordova i preko otoka. Široki pogledi na vodu i planine izmjenjuju se s malim selima, kratkim planinskim cestama i životinjama uz put. Karta pritom silno vara. Između dva naizgled bliska mjesta mogu ležati dugi obilasci duž obale. Tu su i ceste priljubljene uz stijene koje čak i na važnim spojnim pravcima postaju iznenađujuće uske. Kad se ondje susretnu iznajmljeni automobili i kamperi, a turisti raširenih očiju bore se s potpunom preopterećenošću svojih vozačkih vještina, brzo može nastati kaos.

Na motociklu sam unatoč vremenu sretan što trebam manje prostora. Tako ne samo da se lako prolazi pokraj kolona kampera, nego se može održati i viša prosječna brzina. Zbog širine automobila u stalnim slijepim zavojima na uskim cestama mora se voziti na pola preglednosti. Na dva kotača i s čistim izborom linije može se znatno bezbrižnije i dinamičnije proći kroz zavoj. Ipak se u Norveškoj ne putuje zaista brzo. Za to se brinu ograničenje brzine od 80 km/h i drakonske kazne. Prema iskustvu s našeg putovanja, za 250 kilometara slobodno planirajte pet do šest sati vožnje. Tome se još dodaju stanke za fotografiranje i razgledavanja. Dakle, svakako uzmite vremena!

Više vožnji trajektom u jednom danu dio je ovakvog putovanja. Za nas su kratke plovidbe jednostavne. Čekanja od 15 - 45 min nisu preduga, plaćanje je bezgotovinsko ili putem očitavanja registarskih pločica, a saloni na trajektima nude dobrodošle pauze od vremena i sjedala. Ima i poseban šarm u miru promatrati vodu i krajolik s palube. Za nas su te prilično kratke plovidbe savršena pauza nakon koje svježi i motivirani nastavljamo put.

Da skakanje po otocima i istraživanje obale uopće teku glatko, brine se unaprijed zadana ruta. Kako pratimo rutu? Pripremljene rute od Feelgood Reisena dobivamo kao trackove. Uz to za putovanje dobivamo vremenski ograničen Tourer-Plus pristup za Kurviger. Aplikacija je prilagođena motociklistima i omogućuje nam praćenje planiranih ruta bez svakodnevnog slaganja slagalice ruta. Meni je ovo prvi put da koristim Kurviger na putovanju i nakon kratkog privikavanja sve radi bez problema. Nakon putovanja plaćeni pristup Tourer-Plus automatski istječe.

No ne mora se nužno koristiti Kurviger. Isporučeni trackovi mogu se kao GPX datoteke prenijeti i na vlastiti navigacijski uređaj. Najvažnije je ionako da zahvaljujući rutama pronalazite najbolja mjesta i ceste bez razbijanja glave ili listanja vodiča. Sjesti, pratiti liniju i uživati. Usput stajemo kad nam se prohtije, a ipak profitiramo od cesta i stanica koje bismo kao neupućeni lako previdjeli.

Ostaje pitanje kako prikazati navigaciju. Inače rado koristim pametni telefon na motociklu. No po dugotrajnoj kiši kapi na zaslonu osjetljivom na dodir mogu razviti vlastiti život. Zato se ovaj put odlučujem za Chigee AIO-6, koji Apple CarPlay i Android Auto može donijeti na svaki motocikl. Moj telefon ostaje u džepu, dok Kurviger putem Android Auta upravljam na Chigeejevu zaslonu osjetljivom na dodir. Na našoj turi to radi zaista dobro. Zaslon je jasno čitljiv, može se koristiti s rukavicama i kiša ga se ne dojmi. S korištenim adapterom staje u originalni BMW-ov nosač navigacije i može se upravljati i preko BMW-ovih komandi na upravljaču. Mogućnosti proširenja senzorima tlaka u gumama i kamerama za mene su sporedne. Moja konkretna korist jednostavno je pouzdano upotrebljiva navigacija koja radi čak i u najtežim uvjetima.

Pripremljene rute vode nas pokraj mnoštva razloga za silazak s motocikla. U regiji Gaular na programu su slapovi poput Huldefossena. Kod Skjervsfossena hučna voda i stara, divno zavojita planinska cesta leže tik jedna uz drugu. Upravo prava mješavina za motociklistički dan. Zatim tu je jedanaest oštrih zavoja Trollstigena između surovih stijena koje su prema legendi okamenjeni trolovi.

Ili klanac Gudbrandsjuvet, u kojem se rijeka Valldøla uz moćnu buku probija kroz usku pukotinu u stijeni. Ove stanke za mene funkcioniraju tako dobro upravo zato što nadopunjuju vožnju. Ne vozi se samo od hotela do hotela s pogledom prikovanim za središnju crtu, nego se usput ponese nešto što nadilazi sljedeći lijepi zavoj.

I kulturno Norveška ima puno toga za ponuditi. Kao npr. drvena crkva (stavkirke) Hopperstad sagrađena 1070., jedna od posljednjih sačuvanih drvenih crkava Norveške. Impresionira me svojim drvorezbarskim radovima i srednjovjekovnim freskama u unutrašnjosti.

Na ptičjem otoku Runde atrakcija su pak litice i tisuće morskih ptica, među njima i ikonični morski papigaši (puffini). Tko cijeli dan samo škilji prema sljedećoj dionici, lako previdi koliko toga ima za otkriti pokraj ceste. Uz vrijeme koje je u međuvremenu ponegdje milostivije, uživamo upravo u toj raznolikosti.

Među redom lijepim smještajima na našem putovanju posebno mi je ostao u sjećanju hotel Kviknes u Balestrandu. Mjesto na Sognefjordu u 19. i 20. stoljeću razvilo se u središte norveškog romantizma i postalo dom mnogih umjetnika. Mjesto je puno vila s raskošnim ukrasima i zmajevim glavama na zabatima krovova. Dragulj Balestranda je hotel Kviknes izgrađen u švicarskom stilu. Unutra se to nastavlja. Drvorezbarije, slike i cijelo uređenje čine noćenje zasebnom točkom programa.

Sigurd Kvikne, direktor i domaćin četvrte generacije, priča mi o svojoj obitelji koja je kuću preuzela 1877. i razvijala je, kao i o slavnim gostima koji su tijekom godina koračali bogato ukrašenim dvoranama. Ovdje se povijest može otkriti između večere i odlaska na spavanje. Na prvoj, prilično neplanskoj turi po Norveškoj takvo mjesto vjerojatno ne bih ni imao na popisu. Ovaj put to je za mene vrhunac. Jer ovdje se odigrao i dio njemačke odnosno svjetske povijesti.

Tako mi Sigurd priča da je njemački car Vilim II. bio veliki obožavatelj Norveške. Sprijateljio se s umjetnikom Hansom Dahlom i od 1910. Balestrand učinio svojom stalnom rezidencijom za godišnji ljetni odmor. Kako priliči caru, nije dolazio sam na svojoj jahti, nego uz diskretnu pratnju do 26 ratnih brodova. Ne baš bezazleno u tada neutralnoj Norveškoj. No Vilima je zanimao samo odmor, pa se Norvežanima čak odužio 22 metra visokim kipom nordijskog junaka iz saga Fridtjofa Hrabrog na suprotnoj strani fjorda.

Tako Vilim boravi u Balestrandu i u srpnju 1914., iako je politička situacija u Europi nakon atentata na austrijskog prijestolonasljednika u Sarajevu i ultimatuma Srbiji napeta do pucanja. Sigurd pokazuje na lijepo ukrašenu drvenu stolicu u središnjoj prostoriji u prizemlju hotela. Oko nje prolaze hotelski gosti, od kojih bi svatko mogao sjesti u nju. No 25. srpnja 1914. upravo u toj stolici sjedi car Vilim kad prima vijest o isteku ultimatuma. Prekida odmor i odmah plovi u Kiel, gdje ga čeka početak Velikog rata. Nikada se više ne vraća u Balestrand. Na donjoj strani stolice i danas se nalazi kopija poruke koja podsjeća na događaje iz 1914. Velika svjetska povijest time dobiva iznenađujuće opipljiv predmet. Upravo takve priče tražim na putovanjima. Ne samo još jednu lijepu fotografiju fjorda, nego detalj koji ostaje u glavi i mjestu daje dodatnu čar.

Sve oduševljenje ne smije prikriti najveću manu ovog putovanja. Norveška je skupa. Za obrok u restoranu susrećemo iznose od otprilike 20 do 50 eura, a pivo ovisno o veličini lako košta 10 do 15 eura ili više. To su naša zapažanja o cijenama na putovanju, a ne općevažeći cjenik. Ipak se brzo primijeti da redovito svraćanje u restorane uzima pozamašan dio budžeta za odmor. Troškove se naravno može smanjiti hranom iz supermarketa i kampiranjem, ali zaista jeftin norveški odmor ipak neće biti.

I nakon napuštanja obale ne ponestaje nam razloga za divljenje. Na Hardangervidди se otvaraju široki pogledi na oskudan planinski krajolik norveške unutrašnjosti. Planiranje rute uvijek nas iznova vodi na manje ceste koje bih bez poznavanja terena lako propustio. Umjesto da zajedno s kamionima i kamperima nestanemo u tunelu, biramo slikovite stare planinske ceste. Na staroj cesti preko Røldalsfjelleta dijelimo put s ovcama i još jednom uživamo upravo u onom miru koji između poznatih znamenitosti ponekad izostane. To mi se na turi posebno sviđa. Velika imena su tu, ali radost donose i nepoznate dionice između njih. Nakon ukupno deset dana u Norveškoj kroz crnogorične šume vraćamo se na trajekt za Kiel.

Tko je sada dobio apetit za Norvešku, a poput mene nema ni vremena ni volje za cjelokupno planiranje putovanja, kod Feelgood Reisena pronaći će različite mogućnosti. Samo za južni dio Norveške obilježen fjordovima na izboru je šest organiziranih individualnih putovanja. Tome se dodaju tri ture „off the beaten track“ s udjelom makadama za ljubitelje terenske vožnje i još šest individualnih putovanja na daleki sjever prema Nordkappu. Pritom ne mora odmah biti veliko luksuzno putovanje. Ponuda seže od „Fjordovi po štedljivoj cijeni“ s osam dana, dolaskom kroz Dansku i kratkom plovidbom trajektom za nešto više od 1.000 eura do „Fjordovi de Luxe“. U toj varijanti putuje se 14 dana, vidi se znatno više i smještaj je nešto komotniji. Program nije ograničen samo na Norvešku. Slična putovanja postoje kroz Švedsku, Finsku, baltičke zemlje i razne zemlje južne Europe. Tko ipak radije putuje s vodičem i grupom, naći će i vođene ture. A za sve čija čežnja za daljinama traži još veće skokove, u programu su, među ostalim, Maroko, Kanada, Island, Novi Zeland i Australija. Tu se može dugo listati i razmišljati kamo bi trebala voditi sljedeća velika tura. Sve pojedinosti i informacije o Feelgood motociklističkim putovanjima pronađite ovdje.

Isplati li se Norveška unatoč kiši, troškovima i opuštenom tempu? Za mene da. Tko traži krajolike fjordova, male ceste i priče izvan sjedala te može živjeti s promjenjivim vremenom, ovdje će naći mnogo razloga za dolazak. Organizirano individualno putovanje odmah je odlično funkcioniralo i savršeno odgovaralo mojoj želji da putujem samostalno, a ipak profitiram od dobre pripreme. Odgovor na moje osobno početno pitanje je jasan. Nakon svih kilometara od 2019. sjajni strojevi ispod stražnjice jesu zabavni do spektakularni, ali i dalje me najviše fascinira ono doživljeno, neovisno o obujmu i konjskim snagama. Neposredno osjetiti mjesta, udisati okolinu i ponijeti uspomene – to je za mene najveći užitak na motociklu. I tako će vjerojatno ostati još mnogo godina!