Kompromis s opremom na avanturističkom motociklu na terenu

Na cesti sam pitanje opreme za sebe davno riješio. Tamo vozim troslojni laminat i s njim se iznenađujuće dobro snalazim čak i na visokim temperaturama. Razlog je jednostavan: na cesti se gotovo uvijek krećeš, vjetar od vožnje radi za tebe, a tvoje tijelo jedva da se napreže. Neugodno postaje samo u gužvi, a ona je na mojim turama iznimka.

Na terenu se ta računica potpuno okreće. Pri enduro vožnji dolaziš u znatno više raspone pulsa, stalno radiš cijelim tijelom i zagrijavaš se iznutra. Upravo tu leži srž problema, a fizikalno se dobro može objasniti: prozračni tekstili prenose vodenu paru prema van samo duž gradijenta temperature i vlage. Pri teškom radu tijelo, međutim, proizvodi više znoja nego što ga čak i najbolji materijali mogu odvesti, a u toplom, vlažnom zraku gradijent se dodatno smanjuje. U zahtjevnoj dionici na 38 ili 41 stupanj zato možeš otvoriti koliko god hoćeš ventilacijskih otvora: ako vjetar od vožnje ne struji kroz njih, kombinezon ostaje sauna. Upravo me to nedavno zateklo u južnoj Francuskoj, 41 stupanj prema zaslonu, kamenit teren, brzina hoda. Ventilacija je bila potpuno beskorisna. Tome se pridružuje i pitanje zaštite, koje na terenu izgleda drugačije nego na cesti: padaš češće, ali uglavnom pri manjoj brzini, i upravo zato se koncepti opreme toliko razilaze.

Da ovo ne postane pljuvanje po membrani, treba biti fer i razumjeti što takav laminat pruža. Kod troslojnog laminata membrana je čvrsto zalijepljena između vanjskog materijala i unutarnje podstave. Ništa ne klizi, ništa ne žulja, konstrukcija je robusna i relativno lagana. Sama membrana je istegnuti fluoropolimer s milijardama mikroskopskih pora po kvadratnom inču. Te su pore za nekoliko redova veličine manje od kapi vode, ali znatno veće od molekule vodene pare. Kiša ostaje vani, para s tijela može izaći, sve dok spomenuti gradijent postoji.

Koliko to vrijedi, naučio sam 2005. u Yellowstoneu. Park se u svojim posjetiteljskim zonama nalazi između 2.000 i 2.400 metara, mraz je tamo moguć u svakom mjesecu u godini, a ljetne noći redovito klize prema nuli. Na tadašnjem putovanju po Americi ujutro smo imali minuse, a povremeno i pljuskove, i na motociklu sam se zakleo: nikad više na veliko putovanje bez Gore-Tex troslojnog laminata. Kod kuće sam zatim kod Gore-Tex specijalista Stadlera naručio vrhunsku opremu, i u hladnim, mokrim uvjetima takav laminat do danas ništa ne može zamijeniti. Važno je samo pošteno razumjeti za što se plaća: laminat je osiguranje od vremenskih uvjeta s ugrađenom gornjom granicom odvođenja znoja, a ne klima-uređaj.

Samo što ljetni problem ne rješava. Iskrena istina nakon mnogih putovanja glasi: čak ni moji kombinezoni s ogromnim ventilacijskim otvorima na patentni zatvarač nikad ne dosežu prozračnost motokros opreme. Membrana pobjeđuje na hladnoći i kiši, a gubi uvijek kad nema vjetra od vožnje i kad puls raste.

Drugu krajnost poznajem jednako dobro, jer joj se redovito vraćam. Motokros oprema sastoji se od laganih, otvorenih mesh i elastičnih tkanina bez ikakvog vodonepropusnog sloja. Beskompromisno je građena za protok zraka, a zaštita ne dolazi od tekstila, nego od zasebnih štitnika. Tada vozim dres s prozračnim prslukom sa štitnicima ispod. Kod pitanja zaštite isplati se pogledati normu: štitnici se prema EN 1621 ispituju u dvije razine, a Level 2 smije u prosjeku propustiti samo upola manje preostale sile od Level 1. Dobar prsluk sa štitnicima Level 2 dakle nije smokvin list, nego ozbiljna zaštita. Tome se pridružuje detalj koji mnogi podcjenjuju: ispod dresa funkcionalna majica sudjeluje u tome kakav će biti dan. Pamuk se natopi i nekontrolirano hladi, a uska sportska majica znoj barem prenosi tamo gdje ga vjetar od vožnje može ispariti. I prozračna frakcija živi od principa slojevitog odijevanja, samo promišljenog u suprotnom smjeru.

Na vrućem radnom danu na terenu s ovom kombinacijom prolaziš izvrsno. Cijena je poznata: čim nadođe kiša, stojiš uz rub staze i navlačiš kišnu opremu preko svega, a protiv hladnoće pomaže samo slojevito odijevanje sa svime što torba može ponuditi. Svemoguće rješenje za avanturističke ture, koje jednako funkcionira u dionicama koje tjeraju znoj i na najnižim temperaturama, u svakom slučaju do danas nisam pronašao. Danas mislim da ga ne može ni biti, jer su maksimalna prozračnost i nepropusna membrana fizikalno u proturječju.

Najbolju provjeru stvarnosti za ovu dilemu dosad mi je pružila Colorado Backcountry Discovery Route. Organizacija BDR, neprofitna američka inicijativa, dokumentira terenske rute za avanturističke motocikle diljem saveznih država i besplatno daje GPS tragove i karte, a ruta kroz Colorado, skraćeno COBDR, službeno mjeri 745 milja. Naše dvije Aprilia Tuareg 660 s već programiranom rutom stigle su od Colorado Motorcycle Adventures iz Goldena, i tko želi uživo proučavati problem opreme, teško će naći bolji laboratorij: ovo putovanje u istom ti danu baca pod kotače pustinjsku vrućinu u dolini i solu na prijevoju.

Tamo sam vozio iXS Venture-Air 1.0, dvoslojni ripstop kombinezon s velikim ventilacijskim otvorima, jaknu i hlače u svijetloj sivo-maslinastoj boji. To je bio dosad najprihvatljiviji kompromis u mojoj kolekciji: dovoljno prozračan dok sam bio u pokretu, a zahvaljujući vodoodbojnoj izvedbi upotrebljiva osnova kad nas je na 3.700 metara uhvatila kiša. Clemo je pored mene vozio čisto motokros rješenje, i podjela uloga bila je prava lekcija. Kad smo zapeli u lokvi i ja se pri izvlačenju pošteno oznojio, on se samo blago smiješio iz svoje prozračne MX opreme. Gore na 3.901 metar visokom Engineer Passu i oko 3.850 metara visokom Cinnamon Passu, na jednoznamenkastim temperaturama i uz pljuskove koji su nadolazili, slika se potpuno okrenula. Usput, sustavu pripada i glava: na terenu svjesno vozim zatvorenu enduro kacigu s vizirom, Arai Tour-X5, koja je toplija od kros kacige s naočalama, ali me zato spašava po kiši i na povezujućim etapama. A budući da se u takvim trenucima stalno dogovaraju linija, izvlačenja i stanke za fotografiranje, komunikacija je išla preko Cardo Packtalk Edge mesh sustava, koji se na terenu pokazao kao pravi dobitak za sigurnost.

Zaključak iz Colorada je neugodan: obje filozofije imale su svoj trenutak, i nijedna nije potpuno osvojila dan. Upravo zato više ne vjerujem u jedan savršen kombinezon, nego u pametno složen sustav.

Moj sljedeći pokušaj svjesno se ponovno naginje prema prozračnosti, ali sa sigurnosnom mrežom. Plan izgleda ovako: gore nosim prozračnu košulju sa štitnicima s motokros majicom preko nje, dakle maksimalnu ventilaciju upravo tamo gdje tijelo pri radu proizvodi najviše topline. Kao osiguranje od vremena na motocikl ide superkompaktna Gore-Tex jakna za navlačenje, čvrsto pričvršćena i pri ruci. Kad nadođe loše vrijeme, uložim te dvije minute i navučem je. Kod hlača idem obrnutim putem i ostajem pri hlačama za avanturističke motocikle s membranom i velikim ventilacijskim otvorima, kao nedavno s iXS-om. Noge proizvode manje toplinskog stresa od gornjeg dijela tijela, ali zato prve primaju prskanje, prelaske preko vode i štrcanje.

Hoće li ovaj sustav okončati potragu, ne znam; vjerojatno kompromis s opremom na terenu ostaje nerješiv problem uz koji se može samo pametnije snalaziti. Ali upravo za to služe putovanja. Nova kombinacija bit će testirana na sljedećim projektima, a trenutno su u planu Arizona, Teksas, Grčka i Portugal. Ostanite s nama, za vas mi nijedan istraživački projekt nije prezahtjevan.