10 legendarnih dvotaktnih motocikala koji su ispisali povijest

Dvotaktni motocikli imaju sasvim poseban karakter: malu težinu, spontanu isporuku snage, prepoznatljiv zvuk i, naravno, nezaobilazan plavi dim iz ispuha. Iako mnogi od najpoznatijih dvotaktaša potječu iz utrka, i za cestu su nastali strojevi koji su obilježili čitave generacije. Neki od njih i danas se mogu pronaći na tržištu rabljenih motocikala. Odabrali smo deset posebno legendarnih dvotaktnih motocikala.

Yamaha RD 350 YPVS za mnoge je cestovni dvotaktni motocikl par excellence. Njezin tekućinom hlađeni dvocilindraš spaja malu težinu s, za ono vrijeme, impresivnom snagom i isporukom snage koja vozaču vrlo jasno daje do znanja kada motor ulazi u svoje omiljeno područje okretaja. Sustav upravljanja ispušnim kanalom YPVS učinio je RD profinjenijom od prethodnica, a da joj pritom nije oduzeo tipičan dvotaktni karakter. Danas je tražen klasik, ali i dalje stroj koji se doista vozi, a ne samo izlaže.

Teško da je ijedan motocikl krajem 1980-ih i početkom 1990-ih donio više Grand Prix atmosfere na javne ceste od Suzuki RGV 250 Gamma. Kompaktni dvotaktni V2 motor, mala težina i britko oštra šasija učinili su je strojem koji nije fascinirao toliko apsolutnom maksimalnom snagom koliko cjelokupnim konceptom. RGV je tražila visoke okretaje, predanost i vozača spremnog raditi s mjenjačem. Njezina je tehnika kasnije postala i temelj za još jednu dvotaktnu legendu: Apriliju RS 250.

Aprilia RS 250 bila je svojevrsno veliko finale dvotaktnih sportskih motocikala registriranih za cestu. S V2 motorom preuzetim iz Suzuki RGV, talijanskim znanjem o šasiji i izgledom koji je izravno podsjećao na Grand Prix utrke, u 1990-ima bila je pravi motocikl iz snova. Njezina fascinacija i danas proizlazi manje iz golih brojki o snazi, a više iz kombinacije male težine, preciznog upravljanja i eksplozivne isporuke snage. Dobri primjerci danas su shodno tome vrlo traženi.

Za bezbroj mladih Aprilia RS 125 bila je prvi motocikl koji se doista osjećao kao pravi trkaći stroj. Puna oplata, aluminijski okvir, sportski položaj sjedenja i jednocilindrični dvotaktaš koji rado turira učinili su je motociklom s postera cijele generacije. Osobito u otključanoj verziji RS je nudila performanse daleko iznad onoga što se danas povezuje s klasom od 125 ccm. Istodobno je svoje vlasnike rano naučila da dvotaktaši traže pažnju, toplo ulje, a povremeno i ključ.

Ako je Aprilia RS 125 bila razuman talijanski san mladosti, Cagiva Mito bila je posebno ekstravagantna varijanta. Kasnije verzije izgledom su nepogrešivo podsjećale na Ducati 916 i tako više nalikovale egzotičnom supersportskom motociklu nego početničkom modelu za vozačku dozvolu. Tome su se pridružili žustri dvotaktni motor, visoki okretaji i kod ranih varijanti čak mjenjač sa sedam brzina. Mito je utjelovljavala eru u kojoj su proizvođači u 125-ice ulagali trud kakav je danas gotovo nezamisliv.

Nije svaki dvotaktni san imao punu oplatu. Yamaha DT 125 bila je za generacije početnika jedan od najsvestranijih motocikala uopće. Lagana, nekomplicirana, dovoljno terenski sposobna za poljske putove, a istodobno dovoljno praktična za školu, posao ili svakodnevnu vožnju gradom. Njezin jednocilindrični dvotaktaš nudio je upravo onu mješavinu pitomih niskih okretaja i dodatnog potiska u višim okretajima koja dvotaktaše čini tako zabavnima. DT je bila manje egzotična od RS-a ili Mito – ali zato stvarno dostupna znatno većem broju ljudi.

Kawasaki H2 750 jedan je od strojeva koji su utemeljili divlji ugled velikih dvotaktaša. Početkom 1970-ih Kawasaki je spojio dvotaktni trocilindraš od 750 ccm s relativno jednostavnim ovjesom i stvorio motocikl čiji je motor naizgled uvijek bio korak ispred ostatka stroja. Golem potisak, mala težina i karakterističan zvuk trocilindraša učinili su H2 ikonom. Danas je mnogo više kolekcionarski primjerak nego motocikl za svaki dan, ali njezin ugled živi i dalje.

Suzuki GT 750 dokazala je da dvotakt ne mora nužno značiti malo, nervozno i beskompromisno. Veliki trocilindraš bio je vodom hlađen i zamišljen kao udoban cestovni motocikl. Time je GT predstavljala potpuno drukčiji pristup dvotaktu od kasnijih laganih sportskih strojeva. Zbog svoje masivne pojave na njemačkom govornom području dobila je legendarni nadimak „Wasserbüffel“ (vodeni bivol). Upravo taj kontrast između velikog turističkog motocikla i dimećeg dvotaktnog trocilindraša čini je i danas tako posebnom.

Vespa PX možda bolje od bilo kojeg drugog vozila s ovog popisa pokazuje da je dvotaktni motor bio mnogo više od tehničkog rješenja za brze motocikle. Desetljećima su različiti modeli PX obilježavali ulice Europe i mnogih drugih dijelova svijeta. Zrakom hlađeni dvotaktni motor, ručni mjenjač i karakteristična čelična karoserija učinili su Vespu protutežom sve složenijim motociklima i skuterima. I danas postoji ogromna scena oko originalnih vozila, restauracija i tuninga – i teško da je ijedan dvotaktaš tako snažno kulturno ukorijenjen.

Teško da je ijedno motorizirano dvokolno vozilo u Austriji emocionalno nabijenije od Puch Maxija. Nije bio sportski motocikl ni tehnička senzacija, nego za bezbroj mladih jednostavno prvi korak u motoriziranu slobodu. Mali dvotaktni motor bio je jednostavne konstrukcije, robustan i prije svega izvrstan za samostalno čeprkanje, petljanje i – ne uvijek posve legalno – izvlačenje malo više snage. Upravo zato Maxi živi i danas: kao oldtimer, objekt tuninga, svakodnevno prijevozno sredstvo i pokretni komad austrijske kulture mladih.

Ovi motocikli teško da bi mogli biti različitiji. Između Puch Maxija i Kawasaki H2 su svjetovi razlike, kao i između Vespe PX i Aprilije RS 250. Zajedničko im je, međutim, to da nisu bili samo tehnički proizvodi. Simboliziraju određena životna razdoblja, generacije i motociklističke kulture. Upravo u tome leži posebna fascinacija klasičnih dvotaktaša: ne pamtimo samo kako su se vozili, nego i kako su zvučali, mirisali i kakav su osjećaj pružali.