Rabljeni putnički egzoti: Yamaha Niken i MV Stradale u testu

Putnički motocikl trebao bi biti udoban, pouzdano funkcionirati i u idealnom slučaju progutati i prtljagu. Sve u svemu, razumno. No što ako klasični avanturistički motocikl s boxer motorom, žičanim naplatcima i aluminijskim koferima jednostavno djeluje previše predvidljivo? Tada se isplati baciti pogled u jedan kutak tržišta rabljenih vozila gdje je stvar malo divljija. Upravo tamo čekaju Yamaha Niken i MV Agusta Stradale 800.

Za ovaj test rabljenih motocikala put je vodio u Filderstadt kraj Stuttgarta, do Limbächera. A tko god prošeta kroz njihove hale, brzo shvati zašto baš takvi motocikli postaju zanimljivi za video. Na tom jednom mjestu nalazi se oko 2.000 motocikala, novih i rabljenih, kroz sve marke, koncepte i cjenovne razrede. Igralište za odrasle, ako se tako može reći. Samo što umjesto tobogana i ljuljačke tamo stoje Niken, Stradale i sve ono što inače ne parkira na svakom uglu.

Stvar je jednostavna: tko traži rabljeni motocikl, želi izbor. A tko traži nešto egzotično, izbor mu je potreban još i više. Yamaha Niken ne nalazi se kod svakog trgovca. MV Agusta Stradale 800 pogotovo ne. Kod Limbächera se takvi koncepti mogu izravno postaviti jedan uz drugi, dodirnuti, pogledati i usporediti. Uz to dolaze provjera na 40 točaka, financiranje, otkup starog vozila, dostava, dobrovoljno pravo zamjene i, ovisno o paketu, i duže jamstveno pokriće. Baš kod rabljenih motocikala s osebujnim karakterom to nije mali argument.

Može li se Yamaha Niken uspoređivati s MV Agusta Stradale 800? Zapravo ne. Jedna je japanski tehnički eksperiment s dva prednja kotača, druga talijanska supermoto s koferima. Osim tri cilindra i rešetkastog okvira, povezuje ih manje nego što se na prvi pogled čini. I upravo zato postaje zanimljivo.

Niken želi stvoriti povjerenje. Naprijed dva kotača, Yamahina LMW tehnologija, masivna prednja konstrukcija i ideja da se i na lošem asfaltu ili u promjenjivim uvjetima vozi opuštenije. Stradale 800 pristupa toj temi potpuno drugačije. Dolazi iz obitelji Rivale, nosi serijske bočne torbe, vjetrobran i štitnike za ruke, no u srži ostaje zabavni motocikl s putničkim alibijem. Neki drugi proizvođač bi možda rekao SMT. Kod MV-a je to prije espresso s idejom topcasea.

Pišimo godinu 2018. Yamaha na tržište izbacuje motocikl koji naprijed nema jedan, već dva kotača. Kod skutera je Yamaha s modelima Tricity 125 i 300 već pokazala da Leaning-Multi-Wheel tehnologija može funkcionirati. No pravi motocikl na bazi MT-09? To je za mnoge motocikliste ipak bio jedan zalogaj previše na jelovniku.

Kao pogon služi poznati CP3 motor s tri cilindra i 847 cm³, dakle onaj motor koji i u obitelji MT-09 stvara dobro raspoloženje. Yamaha oko njega gradi rešetkasti okvir i sprijeda pričvršćuje konstrukciju koja optički oscilira negdje između motocikla, quada i jet-skija. Četiri kraka vilice, dva prednja kotača, dva kočiona sustava, mehanizam njihalice i mnoštvo metala. To ne izgleda samo impozantno, nego i jest impozantno.

Velika prednost je očita: umjesto jedne središnje kontaktne točke, sprijeda postoje dvije točke oslonca. Ako jedan prednji kotač prijeđe preko lošeg dijela ceste, drugi se kreće pomaknuto i još može ostvariti drška. Barem je to tehnička ideja u pozadini. I upravo ta ideja djeluje ne samo na cesti, nego i u glavi. Kod vlage, oznaka na kolniku, lošeg asfalta ili hladnih uvjeta u zavoj se ulazi s drugačijom smirenošću. Ne nužno zato što fizika odjednom rješava sve probleme, nego zato što raste povjerenje.

Dobra vijest: da, iznenađujuće dobro. Martin Bauer je u testu prvi put sjeo na Niken i bio je vidljivo iznenađen koliko se normalno ovaj motocikl može voziti. Nema se stalan osjećaj da se sprijeda vozi neko strano tijelo. Niken skreće, naginje se i u osnovi se vozi kao motocikl. Samo s vrlo posebnom prednjom konstrukcijom. Loša vijest? Izravnost klasičnog prednjeg kotača ne dobiva se jedan na jedan. Baš kad se vozi brže i dublje ulazi u nagib, prednji dio djeluje drugačije. Ne bez osjećaja, ne neugodno, ali jednostavno ne tako neposredno kao kod konvencionalne konstrukcije. Tko voli precizno osjetiti svoj prednji kotač, mora se naviknuti na ovaj osjećaj.

Tu je i težina od otprilike 260 kilograma. To se Nikenu vidi, a osjeti se i pri usporavanju ili ubrzavanju. Motor s tri cilindra i oko 115 KS ima široko iskoristiv raspon okretaja i u osnovi dovoljno snage, no mora pokretati puno motocikla. Ne mora pomicati planine, ali solidno ubrzava. Samo se ne smije očekivati lakoća MT-09.

Sjedeći položaj Nikena svakako zaslužuje pohvalu. Visina sjedala je nešto iznad 800 mm, položaj upravljača dobro odgovara sjedalu, ergonomija djeluje skladno. To je važno jer Yamaha nikada nije Niken zamislila kao puki tehnički trik, nego ga je jasno pozicionirala prema turingu. Postojala je i GT varijanta sa serijskim bočnim koferima, višim vjetrobranom i opremom za duge relacije.

Testni motocikl imao je kratki vjetrobran, no tržište dodatne opreme i Yamahina oprema po potrebi su od Nikena stvarali potpuno razvijen putnički motocikl. Visoko staklo, potpuni sustavi kofera, odmorišna konfiguracija – sve je moguće. Ne sjedi se sportski zgrčeno na eksperimentalnom prototipu, nego na osebujnom, no sasvim ozbiljno zamišljenom turističkom motociklu.

Što nedostaje? Blokada prednjeg dijela, kakvu poznajemo iz svijeta skutera. Niken ostaje motocikl. Ne može se jednostavno postaviti uspravno, nego treba bočni ili glavni nosač. Za niže vozačice i vozače ili pri manevriranju s punom prtljagom to može biti problem. 263 kg plus široka prednja konstrukcija žele biti pomaknuti. Tu ne pomaže nikakav marketinški sushi.

Niken je nova bila skupa. Cijena nove kretala se otprilike između 16.000 i 18.000 eura. Danas se rabljena često kreće oko 10.000 eura, ovisno o stanju, kilometraži, opremi i tržištu. I upravo tu postaje zanimljivo. Jer koncept je klasičnom motociklistu očito bio previše hrabar. Potražnja je ostala mala, tržište je pregledno, prodavatelji ne nalaze uvijek odmah kupce. Za tražitelje otvorenog uma to može biti prednost.

No kupnja rabljenog Nikena nije obična kupnja MT-09. Prednju konstrukciju treba pomno pregledati. Dvije prednje gume znače veće troškove. Četiri kraka vilice znače više komponenata. Kočioni sustav nalazi se lijevo i desno. Tko razmišlja dugoročno, ne kalkulira samo kupovnu cijenu, nego i troškove održavanja. No zauzvrat se dobiva motocikl koji tehnički besprijekorno funkcionira i na cesti djeluje manje glomazno nego što izgleda dok stoji.

Idealni kupac Nikena? Netko tko puno vozi po državnim cestama i planinskim prijevojima, često je na putu u promjenjivim uvjetima i ne mora pred svakim susretom motociklista objašnjavati zašto sprijeda ima jedan kotač previše. Ili recimo drugačije: tko pred slastičarnicom želi izvući deblji kraj, možda uzima Panigale. Tko tamo želi pokrenuti raspravu, uzima Niken.

MV Agusta Stradale 800 pojavila se na tržištu 2015. godine i u osnovi je MV-ov pokušaj da divlju platformu Rivale učini prikladnijom za putovanja. Rivale je bila supermoto-naked crossover, dakle motocikl iz one ladice u kojoj borave i Aprilia Dorsoduro ili Ducati Hypermotard. MV je uzeo tu bazu i od nje napravio nešto što je trebalo izgledati kao turistički motocikl, ali nikada ne uspijeva sakriti svoje podrijetlo.

I to se odmah primijeti. Sjedeći položaj je izrazito nagnut naprijed, razmak između sjedala i upravljača vrlo je kratak. Martin je opisuje kao izrazito supermoto orijentiranu. Tko dolazi s klasičnog cestovnog motocikla ili tourera, ovdje se isprva osjeća neobično. Visi se naprijed na motociklu, blizu upravljača, blizu zbivanja. To čini Stradale turira, živahnom i lakom pri manevriranju. No time je i teže izgraditi povjerenje u prednji kotač. Stradale treba gumu koja djeluje smirujuće i čini motocikl stabilnijim. Tada bi osebujna ergonomija manje negativno upadala u oči. Klasična napomena za kupnju rabljenog vozila koja ne stoji ni u jednom oglasu: guma kod ovakvog motocikla može odlučiti hoće li djelovati nervozno ili genijalno.

Već u potpuno serijskoj izvedbi Stradale 800 djeluje posebno. Štitnici za ruke s ugrađenim žmigavcima blago štite ruke, no u slučaju pada ujedno su i prva skupa kontaktna točka. Podesivi vjetrobran nudi pristojnu, ali ne i luksuznu zaštitu od vjetra. Vozača se ne skloni potpuno od vjetra, no na autocesti je Stradale znatno ugodnija od usporedivog naked motocikla. 200 km/h na njemačkoj autocesti moguće je postići iznenađujuće opušteno. Nema grubih turbulencija, nema veće nemira. Za motocikl koji vizualno više izgleda kao zabavni model s putničkim porivom, to je snažna izjava. Dakle, prelaženje kilometara je moguće. Samo na način na koji to MV radi: ne u naslonjaču dnevne sobe, nego s napetim držanjem tijela i motorom s tri cilindra koji rado vidi visoke okretaje.

Prava kurioznost su serijske bočne torbe. One prekrivaju stražnja svjetla, pa je MV stražnja svjetla ugradio izravno u sustav kofera. S kabelima, priključcima i svjetlima daleko na vanjskoj strani. Straga to izgleda neobično, gotovo pomalo bezoblično za tako elegantan talijanski motocikl. Gledano s desne strane, Stradale to nadoknađuje jednokrakom njihalicom i klasičnim ispuhom za tri cilindra. Pred slastičarnicom ipak osvaja bodove. Samo možda ne direktno straga.

Kod Yamahe je upravljanje relativno jednostavno i blizu onome što se poznaje od Yamahe. Kod MV-a postaje talijanskije. Načini vožnje, ABS i kontrola proklizavanja mogu se konfigurirati, no put kroz mali LC zaslon zahtijeva vježbu. Tipke ispod gumenih poklopaca ne djeluju posebno elegantno i mogle bi s godinama postati upravo ono mjesto na kojem se prvo primijeti starost.

No zanimljivo je koliko nerazumno Stradale djeluje iz današnje perspektive. Kod modernih motocikala nakon ponovnog pokretanja obično se ponovno aktivira poslušni standardni način rada. Sve sigurno, sve u skladu s normama, sve pod kontrolom. Stradale iz 2015. godine, naprotiv, pamti i to da je kontrola proklizavanja bila isključena. Jučer način za zabavu, danas ujutro i dalje način za zabavu. Pedagoški možda upitno, vozački svakako šarmantno.

I da, Stradale zna biti zabavna. Stražnji ABS može se deaktivirati, što u ovoj klasi nije samo po sebi razumljivo. Time se ponovno otvaraju vrata prema supermotu. Igranje pri kočenju u zavoju, opuštanje stražnjeg dijela, slobodno kretanje motocikla – upravo tu pokazuje svoju pozitivnu stranu. Nije poslušan turistički motocikl koji slučajno dobro izgleda. Ona je zabavni motocikl kojemu je MV dodao kofere i vjetrobran.

I MV nosi motor s tri cilindra, ovdje s 798 cm³ i također oko 115 KS. Na papiru to zvuči izjednačeno s Yamahom. U praksi se vozi potpuno drugačije. Stradale treba okretaje. Vrhunska snaga leži visoko u rasponu. Tko otvori gas i pusti motor da radi, dobiva pogon. Tko očekuje snažan poriv odozdo, nešto mu nedostaje. Upravo to ne odgovara u potpunosti konceptu. Ergonomija orijentirana prema supermotu zapravo vapi za guranjem iz podruma okretaja. Kočenje u zavoju, nagib, rano na gas, izlazak iz zavoja. No MV-ov motor s tri cilindra želi vidjeti više okretaja prije nego što stvarno krene sprintati. To je zabavno, ali zahtijeva angažman. Time je samo uvjetno ugodna putna suputnica.

I mjenjač zaslužuje kritiku. Mijenjanje brzina je kruto, a neutralni položaj nije uvijek lako pronaći.

Stradale 800 rijetka je, samosvojna i vizualno prava atrakcija. No upravo zato pri kupnji rabljene zahtijeva više pažnje nego japanski bestseler. Štitnike za ruke s ugrađenim žmigavcima trebalo bi pomno provjeriti na tragove pada. Bočne torbe zajedno s integriranim stražnjim svjetlima moraju biti potpune, funkcionalne i uredno ožičene. Ako nešto nedostaje ili je bilo popravljano na svoju ruku, šarmantan detalj brzo postaje skupa nervoza.

I koncept upravljanja te gumeni tasteri zaslužuju pomniji pogled. Kod testnog motocikla sve je bilo lijepo u redu, no upravo takva mjesta često otkrivaju kako se s motociklom postupalo. Tome se pridodaju izbor guma, osjećaj mijenjanja brzina, pronalaženje neutralnog položaja i opće stanje. Cjenovno se Stradale, kao i Niken, kreće otprilike u rasponu oko 10.000 eura, ovisno o stanju i ponudi. Razlika je: kod Yamahe se kupuje hrabra ideja velikoserijske proizvodnje japanskog proizvođača. Kod MV-a se kupuje kratkotrajni, talijanski specijalitet.

Tko je sada dobio volju za neobičnim turističkim motociklom, trebao bi baciti pogled na 1000PS tržište rabljenih vozila. Ondje se ne nalaze samo egzotični modeli poput Yamaha Nikena ili MV Agusta Stradale 800, nego i brojni drugi putnički motocikli izvan mainstreama – od udobnog gutača kilometara do sportskog ljubitelja zavoja s mogućnošću nošenja prtljage. Uz malo strpljenja tako se može otkriti upravo onaj motocikl koji ne stoji na svakom uglu, a ipak savršeno pristaje uz sljedeću veliku turu. Pronađite nove i rabljene motocikle na 1000PS tržištu rabljenih vozila.

Koji bolje putuje? Iskren odgovor: ovisi o tome što se podrazumijeva pod putovanjem. Niken je motocikl koji unosi smirenost u glavu. Loš asfalt, oznake na kolniku, promjenjivo vrijeme – upravo tamo njezin koncept djeluje. Sjedi se pristojno, može se opremiti prtljagom i dobiva se poznati Yamahin motor s tri cilindra. Njezin problem nije funkcija, nego prihvaćenost. Mnogi motociklisti jednostavno nisu htjeli taj koncept.

Stradale putuje drugačije. Bolje štiti od naked motocikla, ugodno se vozi i na autocesti te donosi serijske kofere. Istovremeno ostaje orijentirana prema supermotu, živahna i pomalo neujednačena u svojoj ideji. Nije turistički motocikl koji vas što opuštenije nosi do mora. Prije je to motocikl koji već pri točenju goriva želi ispričati priču i na planinskom prijevoju nosi nestašluk u sebi.

U zavojima će Stradale djelovati lakše i razigranije, pod uvjetom da guma i vozač odgovaraju jedno drugom. Niken se, s druge strane, drži smirenošću, osjećajem stabilnosti i tehničkom pribranošću. Kod dugih, loših, mokrih ili promjenjivih dionica radije bih posegnuo za Yamahom. Kod kratke večernje runde s maštarijama o putničkoj prtljazi, MV bi imala veće šanse izmamiti osmijeh ispod kacige.