Kako pravilno utovariti i sigurno vezati motocikl

Prva kritična točka nije remen za vezanje, nego prijelaz s tla na utovarnu površinu. Niska prikolica drži taj kut razmjerno blagim, dok kod visokih prikolica i kombija treba svladati znatno viši rub. Kratka rampa ondje može stvoriti toliko oštar prijelom da motocikl s nisko spuštenom oplatom nasjedne na prijelazu. Dulje i blago zakrivljene rampe ublažavaju upravo to područje. Druga strana medalje: s duljinom rastu potreban prostor i zahtjevnost rukovanja. Zato, osim geometrije, i navedena nosivost mora odgovarati težini motocikla.

Prije nego što se motocikl pokrene, podloga mora biti stabilna. Najsigurnije je da prikolica ostane spojena s vučnim vozilom; dodatno treba aktivirati njezinu kočnicu. Već nekoliko centimetara pomaka može postati neugodno kad motocikl stoji napola na rampi. Rampa s kukom za zakačivanje osigurava čvrst graničnik. Ako ga nema, rampu treba remenima ili čvrstim osloncem osigurati od proklizavanja.

To postaje posebno važno pri utovaru uz pomoć motora: čim prednji kotač stoji na utovarnoj površini, na rampi je samo stražnji kotač. Ako ona tada sklizne, utovar se vrlo brzo pretvara u skupi YouTube blooper.

Stabilan držač prednjeg kotača za Martina Bauera jedno je od najvažnijih pomagala. Vodi prednji kotač, drži motocikl uspravnim nakon utovara i daje vremena da se remeni u miru postave. Presudno je, međutim, da se sam držač ne može pomicati. Na običnoj prikolici može se osloniti o prednju stranicu, čvrsto usidriti ili osigurati remenima. Na vlastitoj prikolici ili kombiju najčišće je rješenje čvrsto vijčano pričvršćenje. Držač ne zamjenjuje vezanje; on samo stabilizira motocikl tijekom rada i zatim ga podupire u uzdužnom smjeru.

Remeni s kopčom brzo se zakače i mogu se zategnuti snagom ruke. Gdje ima svjetla, ima i sjene: mjesto stezanja uvijek opterećuje tkaninu na istom položaju, zbog čega treba posebno pažljivo provjeravati trošenje i proklizavanje remena.

Remeni s čegrtaljkom traže više vremena za provlačenje i zatezanje, ali stvaraju znatno veće vlačne sile i pouzdanije drže na jako neravnoj cesti. Bez obzira na sustav, kuke bi trebale imati osigurač protiv nenamjernog otkačivanja. I nosivost remena i točaka vezanja mora odgovarati teretu. Dobra kopča malo pomaže ako remen ili točka vezanja nisu dorasli opterećenju.

Pri utovaru bez motora jedna osoba vodi motocikl i drži ga u ravnoteži, dok ga druga gura straga. Kad ste sami, motor može pomoći: prvi stupanj prijenosa, što manje gasa i snagu precizno dozirati spojkom. To nije poziv na odvažan zalet. Što je rub utovarne površine viši, to su važniji dodatna stepenica ili druga paralelna rampa po kojoj vozač može hodati uz motocikl. Tko vozi po uskoj šini, mora ostati točno centriran, jer guma koja bočno nalegne na rub može motocikl iznenada prevrnuti.

Sprijeda Martin koristi meke omče oko donje trake vilice. Tako nijedna metalna kuka ne dodiruje motocikl, a samozatežuća omča smanjuje trljanje. Remeni idu blago prema naprijed i prema van, kako bi se motocikl povukao u držač i pri ubrzanju vučnog vozila ne bi mogao otkotrljati unatrag.

Prije zatezanja remeni moraju biti potpuno odmotani bez uvijanja. Uvijanje jače opterećuje vanjski rub i sprječava pravilan prijenos sile. Vodovi, kabeli i oštri rubovi moraju ostati slobodni. Koje su točke zaista dopuštene ovisi o motociklu; zato upute proizvođača za transport uvijek imaju prednost pred univerzalnim rješenjem.

Čegrtaljka razvija iznenađujuće veliku silu. Kad se motocikl priteže preko ovješenih dijelova, potrebna je dovoljna prednapetost kako neravnine ne bi na trenutak rasteretile remene. Previše nje, međutim, nepotrebno opterećuje ovjes i brtve. Martinova vrijednost iz prakse iznosi oko 30 do 40 posto hoda ovjesa, a nikako više od polovice.

Podaci proizvođača mogu odstupati, pa i ovdje vrijede upute za konkretan motocikl. Zateže se naizmjence lijevo i desno kako bi vozilo ostalo uspravno. Na kraju čegrtaljke moraju biti potpuno zatvorene; u otvorenom položaju namotaj se može ponovno otpustiti.

Sprijeda motocikl sada već stoji stabilno, no zbog kočenja i jakih uzdužnih sila dodatno se osigurava i stražnji dio. Prikladne su čvrste točke spojene s okvirom, poput stabilnih nosača oslonaca za noge suvozača ili za to predviđenih ručki. Plastični dijelovi otpadaju. Martin postavlja remene što simetričnije i pod kutom povlačenja od otprilike 45 stupnjeva, tako da zajedno sprječavaju bočno pomicanje i klizanje u smjeru vožnje.

Konkretan kut ovisi o vozilu, utovarnoj površini i točkama vezanja. Slobodni krajevi remena zatim se učvršćuju kako ne bi lepršali na vjetru ili se zapetljali. Kontrolni pogled tijekom stanki u vožnji također je dio urednog transporta.

Ako je donja traka vilice zbog oplate teško dostupna, alternativa može biti omča za vezanje upravljača. No upravo kod dugih enduro upravljača potreban je osjećaj, jer velike sile mogu oštetiti upravljač ili njegove obujmice; neki proizvođači tu točku vezanja izričito isključuju.

Remeni za kotače, s druge strane, zaobilaze ovjes i drže motocikl izravno za kotač, ali zahtijevaju strmo povlačenje prema dolje i dodatno osiguranje u uzdužnom smjeru. Šipka provučena kroz šuplju prednju osovinu prikladna je prije svega za zatezanje prema naprijed. Koji sustav funkcionira stoga ne odlučuje samo katalog dodatne opreme, nego kombinacija motocikla, dopuštenih točaka vezanja i ušica za vezanje na transportnom vozilu.

Prije istovara rampa se ponovno osigurava od proklizavanja i precizno poravnava sa stražnjim kotačem. Motocikl se kontrolirano oslobađa iz držača i postupno kotrlja unatrag. Na mokroj ili skliskoj rampi blokirani prednji kotač ipak može kliziti. Zato Martin ostavlja ubačen prvi stupanj prijenosa i po potrebi preko spojke dodatno koristi kočenje motorom. Kod višeg utovarnog ruba kombija pomažu duga zakrivljena rampa, stepenica i po potrebi druga rampa za siguran oslonac.

Načelo je uvijek isto: najprije razjasniti geometriju i graničnike, zatim pomicati, a onda simetrično vezati. Tako planirani transport ostaje vožnja i ne postaje nehotični video pada.