Kako postati motociklistički vozač utrka?

Kako se zapravo postaje motociklistički vozač utrka? Ne hobi vozač, nego jedan od onih rijetkih koji jednog dana stoje u Svjetskom prvenstvu Moto3 i smiju sanjati o MotoGP-u. Mora li se početi s četiri godine? Treba li otac koji je i sam vozio utrke? Mora li se već kao tinejdžer sve podrediti sportu? Ili je na kraju nešto sasvim drugo presudno?

Mladi zvijezda Máximo Quiles iz CFMOTO Aspar tima zanimljiv je sugovornik za ta pitanja. Španjolac ima tek 18 godina, a ipak je već stigao do točke o kojoj većina mladih vozača može samo sanjati. U 2026. vodi u Svjetskom prvenstvu Moto3, a 2027. slijedi napredovanje u Moto2. I zaista, njegov je put započeo vrlo rano.

"Počeo sam s četiri godine. Motocikle sam jako volio već kao malo dijete. Na televiziji sam uvijek gledao utrke, a kad bih na cesti vidio motocikl, bio sam oduševljen", priča Quiles.

To oduševljenje nije došlo sasvim slučajno. I njegov je otac vozio motociklističke utrke, doduše ne profesionalno. Jednog mu je dana kupio mini-moto. Time je započela karijera koja ga je danas već dovela sve do Svjetskog prvenstva u motociklizmu. Zanimljivo je, međutim, da priča nipošto ne počinje čudom od djeteta koje od prvog trenutka nije željelo ništa drugo osim što brže voziti motocikl.

"Na početku mi to uopće nije bilo toliko zabavno. Vožnja mi je izazivala pomalo straha. Jedan me veći vozač udario i slomio sam ključnu kost. Nakon toga sam bio pomalo uplašen."

Samopouzdanje se vraćalo tek polako. "Korak po korak vratio sam samopouzdanje, a onda mi se to počelo stvarno sviđati. Otada nikad nisam prestao voziti." To je možda već prva zanimljiva spoznaja za roditelje koji u vlastitom djetetu naslućuju sljedeću MotoGP zvijezdu: čak je i kod vozača poput Quilesa početak bio sve samo ne pravocrtan. Talent očito ne znači automatski i odsutnost straha.

Početi s četiri godine ipak zvuči prokleto rano. No od koje dobi hobi zaista postaje ozbiljna stvar? Za Quilesa postoji prilično jasna prekretnica: JuniorGP i Red Bull MotoGP Rookies Cup.

"Mislim da od JuniorGP-a i Rookies Cupa stvar postaje ozbiljna. Od tog trenutka to je zaista bitno. Rookies Cup i JuniorGP su kao test. Ako si tamo dobar, možeš biti dobar i u budućnosti."

No to naravno nije nikakva garancija. Uspjeh u juniorskim serijama daleko od toga da automatski znači i napredovanje u kraljevsku klasu MotoGP-a.

"Ne znači da ćeš postati MotoGP vozač ili vozač u Svjetskom prvenstvu Moto3 samo zato što pobijediš u Rookies Cupu. Ali ako si tamo dobar, možeš se boriti za ostvarenje svog sna o MotoGP-u."

Sustav rada s mladima rano filtrira. Tko stigne na tu razinu, već se susreće s najboljim mladim vozačima iz cijelog svijeta. Sama brzina odavno više nije dovoljna. Rezultati, dosljednost, fizička priprema, mentalna snaga i, ne manje bitno, sposobnost nošenja s pritiskom odlučuju o tome tko dosegne sljedeću razinu.

Ipak, Quiles se ne slaže s predodžbom da se nužno mora početi u vrtićkoj dobi. Pitam: "Što bi, primjerice, bilo s dvanaestogodišnjakom ili četrnaestogodišnjakom koji tek tada otkrije svoj talent? Je li to prekasno?"

"Naravno da je danas jako teško, konkurencija je velika. Ali ako imaš talent, možeš to uspjeti. Nema granice. Možeš početi s 12 ili 14 godina. Ako si dobar, imaš talent i snagu za to, treniraš svaki dan i naporno radiš, možeš ostvariti svoj san. Sve je moguće."

Dakle, talent da. Rani ulazak pomaže. No bez rada ne ide. Kod samog Quilesa se između njegove rookie sezone u Moto3 2025. i sezone 2026. najviše promijenio jedan element: pristup.

"Prošle godine je za mene sve bilo u redu. Bio sam rookie i učio sam. Sada je posve drugačije. Imam više iskustva i zato je drugačiji i moj stav. Moram biti pametniji i razmišljati o svakoj akciji." Kao rookieju, moglo mu se dogoditi poneka pogreška. Danas od sebe očekuje više.

"Ranije se mogla dogoditi poneka glupa akcija jer sam bio rookie i učio. Mislim da je mentalitet jedna od najvećih promjena."

Koliko strma ta krivulja učenja treba biti, pokazuje ove godine baš još jedna ozljeda ključne kosti. Nakon frakture pri padu u Silverstoneu, Quiles se nekoliko tjedana kasnije vratio u Aragónu. Fizički je, po vlastitoj procjeni, bio još daleko od normalnog stanja.

"U Aragónu sam bio na otprilike 70 posto. Bila su to dva zaista teška tjedna. Vrlo često sam bio na fizioterapiji i pokušavao vratiti ključnu kost u red. Nije još bila zacijeljena i nisam imao puno snage."

Ipak je pobijedio na toj utrci. Ozljeda je ipak nešto promijenila. Prije svega, u kvalifikacijama Quiles otad želi preuzimati manje nepotrebnih rizika.

"Sada imam drugačiji stav. Korak po korak, ne žuriti previše. To funkcionira." To isprva zvuči kao klasičan razvoj mladog vozača: manje mladenačke drskosti, više proračunatosti. Svjetsko se prvenstvo, naime, ne osvaja nužno tako da već u svakoj trening sesiji riskiraš glavu.

Quiles je to u našem razgovoru u petak vikenda u Misanu formulirao vrlo konkretno. Sa svojom velikom prednošću u prvenstvu, više ne mora u svakoj sesiji riskirati sve.

"Ranije sam u svakoj sesiji htio riskirati. Sada sam opušteniji."

A što se događa u posljednjem krugu utrke? Drugo mjesto, komforna prednost u prvenstvu, protivnik neposredno ispred - treba li se zaista još napadati?, pitam.

I ovdje je Quiles zvučao iznenađujuće racionalno: "Ovisi o tome tko je ispred mene i kako izgleda situacija. Naravno da ću pokušati. Ali ako vidim da je to zaista riskantno i da bi pri manevru pretjecanja bio moguć kontakt ili pad, onda to ne radim."

Dva dana kasnije u Misanu uslijedio je praktični ispit. David Almansa vodio je Grand Prix praktički od starta do posljednjeg zavoja. Quiles je ostao iza njega. Za vodećeg u prvenstvu drugo bi mjesto bilo izvrstan rezultat. Upravo ona situacija o kojoj smo razgovarali u petak.

Biti razuman. Uzeti bodove. Ne riskirati nepotrebno.

Quiles je učinio nešto drugo. Ostao je do kraja uz Almansu, iz posljednjeg zavoja izvukao dovoljno zamaha i na ciljnoj ravnini ga još pretekao. 0,021 sekunde dijelilo je dvojicu na cilju. Oduševljenje u Aspar hospitality bilo je bezgranično, kakav finiš!

Time si Quiles ipak nije posve proturječio. Jer u istom je razgovoru pala i jedna druga rečenica: "Obično pokušavam sve da pobijedim."

Tjedan dana kasnije na Red Bull Ringu ta je slika postala još jasnija. Ovaj put Quilesu nije trebao foto-finiš. Almansa je vodio u Austriji, ali je pao u osmom krugu. Quiles je iskoristio priliku i osvojio devetu pobjedu sezone. Nakon Aragóna i Misana bila je to treća pobjeda zaredom otkad se vratio nakon frakture ključne kosti.

Time se sve manje postavlja pitanje može li Quiles postati prvak svijeta u Moto3, a sve više kada će se ta odluka donijeti. No stvar ipak još nije potpuno riješena. Nakon Red Bull Ringa njegova prednost pred Davidom Almansom iznosi 131 bod. Preostaje još sedam Grand Prixova - Japan, Indonezija, Australija, Malezija, Katar, Portugal i Valencia. Uz najviše 25 bodova po utrci, još se može osvojiti 175 bodova. Quiles teoretski dakle još može biti pobijeđen.

No već na sljedećoj utrci u Motegiju mogao bi to riješiti. Ako Quiles napusti Japan s najmanje 150 bodova prednosti, prvak svijeta je siguran. Ako, primjerice, ondje ponovno pobijedi, Almansa bi morao biti najviše deseti da bi naslov već tada bio odlučen.

Naslov bi bio prikladan završetak njegovog razdoblja u Moto3, jer njegova je budućnost već poznata. 2027. Quiles zajedno s CFMOTO Aspar timom prelazi u Moto2. Time ostaje upravo u onoj strukturi koja ga je već pratila kroz Moto3. Aspar je prije njega, između ostalih, doveo Alberta Arenasa, Izana Guevaru i Davida Alonsa tim putem iz Moto3 u srednju klasu.

Za Quilesa taj prelazak dolazi u zanimljivom trenutku. 2027. Moto2 dobiva novi Triumph motor za utrke s otprilike šest posto većom vršnom snagom i većim okretnim momentom. Motor je uz to lakši za dva kilograma. Budući da se, između ostalog, mijenjaju nosači motora i usisni sustav, i proizvođači šasija moraju razviti nove motocikle. Čak ni etablirani Moto2 vozači tako ne kreću jednostavno sa svojim poznatim materijalom u novu sezonu.

Baš to Quiles vidi kao prednost: "Ako mijenjaju motocikle, za nas rookieje to je možda čak i bolje. Vozači koji već poznaju sadašnji motocikl moraju se i sami priviknuti na novi."

No prije svega se veseli onome što u Moto3 po prirodi stvari nedostaje: više snage.

"Snaga. Mislim da će snaga biti najljepša stvar. Kočnice, snaga, i kad se motocikl kreće na istrošenim gumama. Volim kad motocikl radi i kreće se." I vozački se već priprema za to. Moto3 je snažno obilježena velikim grupama i vjetrenim zaklonom. Quiles, s druge strane, već od svojih godina u Talent Cupu svjesno pokušava voziti sam.

"Volim voziti sam i raditi na svom vlastitom tempu. To te čini boljim vozačem."

U Moto2 upravo to postaje važnije: manje paziti tko ti daje vjetreni zaklon, više se usredotočiti na vlastiti tempo i vlastitu liniju. Quiles sam pak vjeruje da bi mu veći Moto2 motocikl mogao fizički odgovarati. Relativno je visok za Moto3 vozača i pri objavi svog napredovanja objasnio je da bi mu njegove duge ruke mogle pomoći na većem motociklu. No prije svega jedva čeka prvi put voziti Moto2.

Možda upravo u tome leži odgovor na izvorno pitanje: Kako postati vozač utrka?

Može se početi s četiri godine. Može se voziti mini-moto, natjecati se u Talent Cupovima i probijati se prema vrhu preko JuniorGP-a i Rookies Cupa. Mora se trenirati, učiti razumjeti podatke, nositi se s pritiskom i u nekom trenutku shvatiti da se Svjetsko prvenstvo ne osvaja u svakoj trening sesiji.

Mladog vozača može se naučiti da bude razuman.

No ostati gladan i onaj refleks da se u posljednjem zavoju ipak ne pusti gas - to se vjerojatno ne može naučiti.