Kompromis s opremom na avanturističkom motociklu na terenu

Na cesti sam pitanje opreme za sebe odavno riješio. Ondje vozim troslojni laminat i s njim se iznenađujuće dobro snalazim čak i na visokim temperaturama. Razlog je jednostavan: na cesti se gotovo uvijek krećeš, vjetar od vožnje radi za tebe, a tvoje tijelo se malo napreže. Neugodno postaje samo u gužvi, a ona je na mojim turama iznimka.

Na terenu se ta računica potpuno okreće. U enduro vožnji dolaziš u znatno više zone pulsa, stalno radiš cijelim tijelom i zagrijavaš se iznutra. Upravo tu leži srž problema, a fizikalno ga je lako objasniti: prozračni tekstili odvode vodenu paru prema van samo duž gradijenta temperature i vlage. Pri teškom radu tijelo, međutim, proizvodi više znoja nego što ga i najbolji materijali mogu odvesti, a u toplom, vlažnom zraku gradijent se dodatno smanjuje. U zahtjevnoj dionici na 38 ili 41 stupanj zato možeš otvoriti koliko god želiš ventilacijskih otvora: ako vjetar od vožnje ne puše kroz njih, kombinezon ostaje sauna. Upravo me tako nedavno uhvatilo u južnoj Francuskoj, 41 stupanj prema zaslonu, kamenit teren, brzina hoda. Ventilacija je bila potpuno beskorisna. Tome se pridružuje i pitanje zaštite, koje na terenu izgleda drugačije nego na cesti: padaš češće, ali uglavnom sporije, i upravo se zato koncepti opreme toliko razilaze.

Da ovo ne postane pljuvanje po membrani, treba biti pošten i razumjeti što takav laminat pruža. Kod troslojnog laminata membrana je čvrsto zalijepljena između vanjskog materijala i unutarnje podstave. Ništa ne klizi, ništa ne žulja, konstrukcija je robusna i relativno lagana. Sama membrana je istegnuti fluoropolimer s milijardama mikroskopskih pora po kvadratnom inču. Te su pore za nekoliko redova veličine manje od kapi vode, ali znatno veće od molekule vodene pare. Kiša ostaje vani, para s tijela može izaći, sve dok spomenuti gradijent postoji.

Koliko to vrijedi, naučio sam 2005. u Yellowstoneu. Park se u svojim područjima za posjetitelje nalazi na između 2.000 i 2.400 metara, mraz je ondje moguć u svakom mjesecu u godini, a ljetne noći redovito klize prema nuli. Na našem tadašnjem putovanju po Americi ujutro smo imali minuse, a povremeno i pljuskove, i na motociklu sam se zakleo: nikad više na veliko putovanje bez Gore-Tex troslojnog laminata. Kod kuće sam zatim kod Gore-Tex specijalista Stadlera naručio vrhunsku opremu, a u hladnim, mokrim uvjetima takav laminat do danas nije ničim zamjenjiv. Važno je samo iskreno procijeniti za što plaćaš: laminat je osiguranje od vremenskih uvjeta s ugrađenom gornjom granicom odvoda znoja, a ne klima-uređaj.

Samo što ljetni problem jednostavno ne rješava. Iskrena istina nakon mnogih putovanja glasi: čak ni moji kombinezoni s ogromnim ventilacijskim otvorima na patentni zatvarač nikad ne dosegnu prozračnost motokros opreme. Membrana pobjeđuje na hladnoći i kiši, a gubi uvijek kad nema vjetra od vožnje i kad puls raste.

Drugu krajnost poznajem jednako dobro, jer joj se redovito vraćam. Motokros oprema sastoji se od laganih, otvorenih mesh i rastezljivih tkanina bez ikakvog vodonepropusnog sloja. Beskompromisno je građena za protok zraka, a zaštita ne dolazi od tekstila, nego od zasebnih štitnika. Tada vozim dres s prozračnim prslukom sa štitnicima ispod. Kod pitanja zaštite vrijedi pogledati normu: štitnici se prema EN 1621 testiraju u dvije razine, a razina 2 smije u prosjeku propustiti samo upola manje preostale sile od razine 1. Dobar prsluk sa štitnicima razine 2 stoga nije listić smokve, nego ozbiljna zaštita. Tome se pridružuje detalj koji mnogi podcjenjuju: ispod dresa funkcionalna majica suodlučuje kakav će dan biti. Pamuk se natopi i nekontrolirano hladi, a uska sportska majica odvodi znoj barem onamo gdje ga vjetar od vožnje može ispariti. I prozračna frakcija živi od slojevitog oblačenja, samo zamišljenog u suprotnom smjeru.

Na vrućem radnom danu na terenu s ovom se kombinacijom odlično prolazi. Cijena je poznata: čim se navuče kiša, stojiš uz rub staze i navlačiš kišnu odjeću preko opreme, a protiv hladnoće pomaže samo slojevito oblačenje sa svime što bočna torba ima. Švicarski nožić za avanturističke ture, koji bi jednako funkcionirao na znojnim dionicama i na najnižim temperaturama, ja do danas u svakom slučaju nisam pronašao. Danas vjerujem da ni ne može postojati, jer se maksimalna prozračnost i nepropusna membrana fizikalno isključuju.

Dosad najbolju provjeru ove dileme u stvarnosti pružila mi je Colorado Backcountry Discovery Route. Organizacija BDR, neprofitna američka inicijativa, dokumentira terenske rute za avanturističke motocikle diljem saveznih država i besplatno stavlja na raspolaganje GPS tragove i karte, a ruta kroz Colorado, skraćeno COBDR, službeno je duga 745 milja. Naše dvije Aprilia Tuareg 660 s već programiranom rutom stigle su od Colorado Motorcycle Adventures iz Goldena, a tko želi uživo proučavati problem opreme, teško će naći bolji laboratorij: ovo putovanje u istom ti danu baca pod kotače pustinjsku vrućinu u dolini i susnježicu na prijevoju.

Ondje sam vozio iXS Venture-Air 1.0, dvoslojni ripstop kombinezon s velikim ventilacijskim otvorima, jaknu i hlače u svijetloj sivo-maslinastoj boji. Bio je to dosad najprihvatljiviji kompromis u mojoj kolekciji: dovoljno prozračan dok sam bio u pokretu, a zahvaljujući vodoodbojnoj izvedbi upotrebljiva osnova kad nas je na 3.700 metara uhvatila kiša. Clemo je pored mene vozio čisto motokros rješenje, a raspodjela uloga bila je prava lekcija. Kad smo zapeli u lokvi i ja se pri izvlačenju dobro oznojio, on se samo blago smiješio iz svoje prozračne MX opreme. Gore na Engineer Passu visokom 3.901 metar i na Cinnamon Passu visokom oko 3.850 metara, na jednoznamenkastim temperaturama i s pljuskovima koji su se navlačili, slika se potpuno okrenula. Usput, sustavu pripada i glava: na terenu svjesno vozim zatvorenu enduro kacigu s vizirom, Arai Tour-X5, koja je toplija od kros kacige s naočalama, ali me zato spašava po kiši i na povezujućim dionicama. A budući da se u takvim trenucima stalno dogovaraju linija, izvlačenja i stanke za fotografiranje, komunikacija je išla preko Cardo Packtalk Edge mesh sustava, koji se na terenu pokazao kao pravi dobitak za sigurnost.

Zaključak iz Colorada je neugodan: obje filozofije imale su svoj trenutak, a nijedna nije u potpunosti pobijedila taj dan. Upravo zato više ne vjerujem u jedan savršeni kombinezon, nego u pametno složen sustav.

Moj sljedeći pokušaj svjesno se ponovno naginje prema prozračnosti, ali sa sigurnosnom mrežom. Plan izgleda ovako: gore vozim prozračnu košulju sa štitnicima s motokros majicom preko nje, dakle maksimalnu ventilaciju upravo ondje gdje tijelo pri radu proizvodi najviše topline. Kao osiguranje od vremenskih uvjeta na motocikl ide superkompaktna Gore-Tex jakna za navlačenje, privezana tako da je uvijek pri ruci. Kad se navuče loše vrijeme, uložim te dvije minute i navučem je. Kod hlača idem obrnutim putem i ostajem kod hlača za avanturistički motocikl s membranom i velikim ventilacijskim otvorima, kao nedavno kod iXS-a. Noge trpe manje toplinskog stresa od gornjeg dijela tijela, ali zato prve hvataju prskanje, prelaske preko vode i štrcanje vode.

Hoće li ovaj sustav okončati potragu, ne znam, vjerojatno kompromis s opremom na terenu ostaje nerješiv problem uz koji se može samo pametnije provlačiti. Ali upravo za to služe putovanja. Novi koncept testirat će se na sljedećim projektima, a trenutačno su u planu Arizona, Teksas, Grčka i Portugal. Ostanite s nama, za vas mi nijedan istraživački projekt nije prezahtjevan.