Honda Adventure Roads Pireneji 2026

Tri dana ruta vodi od Barcelone preko španjolskih Pireneja do Toulousea. Između su stotine kilometara asfalta i šljunka, offroad treninzi s Honda tvorničkim vozačima Toshom Schareinom i Kirianom Mirabetom, zahtjevni usponi, spektakularni pejzaži i sudionici iz cijelog svijeta. Za mene dolazi još jedan izazov: Dok su mnogi moji suputnici iskusni offroad piloti, ja tek ulazim na nepoznat teren s putnim endurom na rastresitom tlu.

Nadolazeći dani stoga ne donose samo odgovor na pitanje što nova Honda Transalp 750 s E-Clutchom može. Oni također pokazuju koliko brzo početnik u offroadu može učiti, koliko tehnologija zapravo pomaže i zašto čak ni najbolji sustavi asistencije nikad ne mogu zamijeniti jedno: iskustvo.

Prije nego što prve šljunčane staze Pireneja dođu pod kotače, putovanje započinje iznenađujuće opušteno. Nakon slijetanja u Barcelonu, shuttle nas vozi do prvog hotela. Prve sate provodimo uz bazen, a navečer slijedi službeni brifing u prekrasnom dvorskom vrtu.

Ovdje se predstavlja cijeli tim iza Honda Adventure Roads: organizatori, medijski tim, maršali i vodiči koji će nas pratiti kroz Španjolsku i Francusku u nadolazećim danima, kao i dva instruktora, Tosha Schareina i Kirian Mirabet. Iza ovakvog događaja stoji mnogo više od skupine vozača i planirane rute.

Osim predstavljanja ekipe, dobivamo svoj prvi zadatak: naučiti rukovati Tripy GPS sustavom. Jer, za razliku od klasične vođene ture, ovdje ne slijedimo jednostavno vodiča. Svaki sudionik samostalno navigira duž rute, orijentirajući se prema točkama puta, čime se od prvog kilometra aktivno uključuje u avanturu.

Grubi pregled nadolazećih dana dodatno povećava iščekivanje prije obilne večere u divnoj kulisi dvorskog vrta. Pred nama je stotine kilometara kroz Pireneje, promjenjivi tereni i izazov podizanja vlastitih offroad vještina na novu razinu.

Sljedeće jutro dan počinje rano. U 8 sati, nakon doručka, krećemo prema Nasser Racing Campu. Već sam dolazak služi kao prva vježba: svaki sudionik samostalno navigira pomoću Tripy sustava i prikuplja prva iskustva s digitalnim vođenjem puta. Već nakon 5 minuta sam zapanjen koliko je lako navigirati na ovaj način. U usporedbi s papirnatim roadbookom, naš uređaj je pravo blago. Dovoljan je kratak pogled da saznate sljedeći korak, njegovu udaljenost i potencijalne opasnosti. Sve se automatski ažurira u roku od nekoliko sekundi.

Po dolasku u kamp, završava faza zagrijavanja. Prije nego krenemo na duge offroad etape, treneri Tosha Schareina, Kirian Mirabet i Arnauld uzimaju nas pod svoje okrilje. Na Honda Transalp 750 započinje intenzivan trening koji će postaviti temelje za nadolazeće dane.

Prvo prolazimo kroz slalom staze sjedeći i stojeći. Treniramo usmjeravanje pogleda, prebacivanje težine i osjećaj za ponašanje adventure motocikla na rastresitom tlu. Vježbe postaju zahtjevnije: manevari kočenja na šljunku, pronalaženje pravog kočnog mjesta, čisto prolazak kroz zavoje i kontrolirano ubrzavanje su na programu.

Završava se enduro poligonom, koji svaki sudionik savladava sam. Sada nema izravnih uputa putem radija ili pored motocikla. Sve što je naučeno u prethodnim satima mora se spojiti: pravilan položaj tijela, izbor linije, čista i konstantna doza gasa i, prije svega, povjerenje u vlastite sposobnosti.

Upravo na ovom mjestu prvi put se u potpunosti pokazuje zašto je pitanje E-Clutcha tako uzbudljivo. Na terenu se istovremeno događa bezbroj stvari. Tražite liniju, promatrate podlogu, radite s položajem tijela i reagirate na svaki pokret motocikla. Svaki zadatak koji zahtijeva manje mentalne kapacitete ostavlja više prostora za ono što je zaista važno: naučiti bolje voziti motocikl.

Još jedan faktor čiju sam važnost uvijek iznova iskusio tijekom karijere, a koji se opet pokazuje, su gume. Na našoj turi su Dunlop i Enduristan službeni partneri. Transalp je opremljen Trailmax Raidom, koji mi pruža siguran i precizan osjećaj kako na asfaltu, tako i offroad. Ne doima se kao guma koja sve radi napola, već baš suprotno. S Trailmax Raidom povremeno na cesti dajem pravi gas i brzo se naginjem, vozim u sportskoj nagibu i u nijednom trenutku guma ne dolazi do svojih granica. Nema proklizavanja, nema klizanja unatoč visokim temperaturama i dugačkim etapama, nema spužvastog povratnog signala. Ne bih se usudio reći da sam iskusni offroad stručnjak, ali iz perspektive dinamičnog mladog vozača, performanse su suverene čak i izvan cesta. Pogotovo kao početniku, važno je imati siguran osnovni osjećaj i odgovarajuću opremu. I ovdje je sve napravljeno kako treba. Također, Enduristan stražnja torba, koju je svaki vozač našao u svojoj sobi na početku, pokazuje se kao jednostavan suputnik na putovanjima. Zatezanje i pričvršćivanje remena i kopči uspijeva unutar dvije minute, a skladišni prostor nudi više nego dovoljno mjesta za sve potrebne stvari. Mnogi vozači koriste ga za pohranu boce s vodom, pokrivala za glavu, rezervnih baterija za kameru i, prije svega, drugog sloja odjeće. Jer ujutro je ipak nekoliko stupnjeva hladnije nego kasnije tijekom dana. Dodaci poput ove torbe čine već fantastično putovanje još ugodnijim - inače bih morao stalno nositi ruksak.

Nakon treninga u Nasser Racing Campu napokon krećemo na prvu pravu etapu. Oko 70 kilometara nas dijeli od pauze za ručak i napuštamo teren vlastitim tempom. Prvi dio nas odmah vraća u teren.

I upravo tu brže nego što sam očekivao učim svoju prvu važnu offroad lekciju. U jednom zavoju idem malo preambiciozno, ulazim s prevelikom brzinom i sekunde kasnije nalazim se opružen u španjolskoj prašini. Srećom, ostaje samo na kratkom poznanstvu s tlom: otresam prašinu, brzo provjerim jesu li svi dijelovi tijela na mjestu i ponovno se penjem na motor.

Umirujuće je što je organizacija ture izvrsna. Maršali i suvozači su uvijek spremni stati i pomoći ako se pojave pitanja ili problemi. Dodatno, stalno nas prati medicinsko vozilo te mehaničar s potpuno opremljenom radionicom na prikolici. Ako Transalp ikada nenamjerno okusi tlo, može biti odmah na licu mjesta ponovno osposobljen.

Za mene do pauze za ručak ostaje samo na ovom jednom klizanju. I upravo je to možda najveća razlika između ceste i terena: greške se ovdje događaju znatno brže. Ključno je što iz njih naučite. Već nakon prvih kilometara učim prilaziti zavojima na rastresitom terenu s više smirenosti, boljim usmjeravanjem pogleda i preciznijim izborom linije.

Ovdje se ponovno pokazuje prednost E-Clutcha. Dok se moja glava bavi mnoštvom novih dojmova, dio koordinacije otpada. Ne moram stalno razmišljati o tome povlačim li kvačilo u pravom trenutku ili gasim motor, već se mogu usredotočiti na pravi izazov: ispravno pročitati podlogu.

Na pauzi za ručak pokazuje se da čak i najbolja zaštitna oprema ponekad ima svoje male slabosti. Oguljotine koje su se provukle sa strane kroz moj zaštitni prsluk temeljito su zbrinute od strane medicinskog tima. Srećom, ostaje samo nekoliko površinskih uspomena na moj prvi podvig.

Na 30 stupnjeva u hladu, tapasi i ledena cola imaju još bolji okus. Prvi šljunak krasi naše čizme, a razgovori se vrte oko jedne teme: prvih pravih kilometara na terenu.

Još jednu lekciju naučim nakon samo nekoliko kilometara: Kada je riječ o opremi, u offroad-u ne treba praviti kompromise. Moj Arai Tour-X5 s vizirom je odličan izbor za cestu i ture, ali u finom španjolskom prašini, prljavština uvijek nađe put iza vizira i u oči. Moje kontaktne leće burno protestiraju. Prijelaz na klasične motocross naočale donosi odmah značajno poboljšanje. Moj savjet svima koji planiraju slične ture: bolje odmah uzeti offroad naočale i uštedjeti si nepotrebne probleme.

Ono što mi se posebno ističe u razgovorima oko mene: konsenzus u grupi je jasan. Iako mnogi sudionici dolaze s vrlo različitim razinama offroad iskustva, vožnja po rastresitom terenu u ovom okruženju postaje iznenađujuće brzo dostupna. Kombinacija profesionalnog coachinga, promišljene organizacije i dobrodušne, okretne Honda Transalp 750 osigurava da čak ni zahtjevne dionice ne djeluju zastrašujuće, već prije svega potiču želju za još.

Naravno, prvi poludnevni dio traži snagu. Neobični pokreti na motociklu izazivaju tijelo i um, a prašina polako ulazi u svaki kutak opreme. Osobno, tijekom treninga razvijam sve raskošniju, pješčano obojenu bradu koja ne donosi osmijeh samo meni. Zajedno se smijemo u krugu prvim bezazlenim padovima i radujemo se drugoj etapi dana.

Ta nas etapa vodi konačno do našeg hotela za noć: sočnog zelenog golf kluba usred slikovite doline. Nakon sati na prašnjavim stazama, tuširanje se čini gotovo luksuznim. Prljavština nestaje iz kose, mišići se opuštaju, a i posljednje male grupe među sudionicima sve se više rasplinjuju.

Ono što Honda Adventure Roads čini posebnim, pokazuje se ne samo na motociklu: Iako svatko može voziti rutu svojim tempom i potpuno sam, nitko ne ostaje autsajder. Tijekom pauza, večere i kod bazena nastaju srdačni razgovori među ljudima koji se ujutro možda još nisu znali po imenu. Od pojedinačnih vozača polako nastaje zajednica, povezana zajedničkim iskustvima i spoznajom da napuštanje vlastite zone udobnosti u odgovarajućem društvu može biti itekako zarazno.

Sljedeće jutro ponovno se okupljamo u 8 sati na dnevni brifing. Atmosfera je opuštena, uzbuđenje prvog dana je nestalo. Međutim, prvi umorni mišići postaju očiti. Objašnjeno nam je da nas već nakon nekoliko kilometara čeka sljedeća offroad dionica i da trebamo započeti polako. Kosti su ipak nešto teže nego dan prije, a jutarnji zrak još uvijek svjež. No, taj osjećaj ne traje dugo. Ubrzo temperatura ponovno raste i znojimo se u našim dresovima dok se cesta i šljunak vijugaju kroz impresivan španjolski krajolik. Honda Transalp 750 sada se gotovo podrazumijeva. Upravo redizajn za 2026. godinu savršeno pristaje njenom karakteru: novi dizajn prednje strane djeluje modernije, redizajnirani zaslon pruža sve važne informacije na prvi pogled čak i dok stojite na osloncima, a E-Clutch sve jasnije pokazuje zašto upravo na ovakvim putovanjima pokazuje svoje prednosti.

Kako se ruta sve više uspinje i spušta, a usponi postaju zahtjevniji, primjećujem da sve manje razmišljam o samom motociklu. E-Clutch mi ne oduzima nijedan zadatak koji je zabavan. Samo mi olakšava posao koji zahtijeva pažnju. I dalje sam mijenjam brzine, i dalje odlučujem o izboru brzine i tempu, ali se znatno rjeđe moram baviti radom s kvačilom. Upravo zato ostaje više kapaciteta za usmjeravanje pogleda, držanje tijela i traženje prave linije.

Uskoro nas čeka sljedeći izazov. Pred nama je prilično strm i prije svega rastresit uspon. Zadatak je jednostavan: popeti se serpentinama i stići do cilja. Prije nego krenem, Kirian Mirabet mi daje još jedan posljednji savjet: "Polako, Amelie. Ovo će biti malo teže."

Unutarnje se pripremam za proklizavanje stražnjih kotača, neplanirane dodavanje gasa i poneko nenamjerno ispitivanje tla. No, dok krećem, događa se nešto neočekivano. Više ne razmišljam o svakom pokretu. Moje tijelo radi zajedno s motociklom. Transalp se kreće ispod mene, stražnji kraj se uvijek iznova lagano zanosi po rastresitoj podlozi i ja reagiram intuitivno, umjesto da se ukočim. Po prvi put nastaje nešto poput stanja protoka. Planina više ne djeluje kao prepreka, već kao plesni partner.

Nešto kasnije prva stižem do cilja. Naravno, ovo nije natjecanje. Ipak, ovaj trenutak se osjeća izvrsno. Prije manje od dva dana još sam nesigurno prolazila kroz slalom staze, a sada se krećem po rastresitom terenu s povjerenjem koje i mene samu iznenađuje.

Možda je upravo to najveća snaga ovog koncepta. Honda Adventure Roads ne pretvara početnika u profesionalca preko noći. Ali stvara okruženje u kojem je napredak nevjerojatno brzo primjetan.

Nakon kratkog intervjua o posljednjoj dionici i mojim dojmovima o E-Clutchu, nastavljamo dalje.

Isprva sve ide jednako sjajno kao i prije. Pet minuta. Deset minuta. Petnaest minuta. Zatim se na mom Tripy-GPS-u pojavi poruka: "Penjanje naprijed. Drži se desno." Ispred mene se uzdiže još jedan uspon. Strm. Rastresiti šljunak. Upravo takva vrsta dionice koja zahtijeva poštovanje. Duboko udahnem, držim se desno kako je preporučeno i bez problema savladam prvi dio. U mislima već počinjem slaviti i tapšati se po ramenu. Odluka koja se osveti sekundu kasnije.

Jedna od najvažnijih lekcija u motociklizmu glasi da svaka milisekunda nedostatka koncentracije može imati posljedice. Moje prednje kolo naleti na hrpu rastresitih kamenčića, iznenada izgubim kontrolu i padnem. Nemam dovoljno vremena za iskakanje i Transalp pritisne moju nogu pod nepovoljnim i ne baš zdravim kutom u tlo. Još prije nego što motocikl potpuno legne, znam da nešto nije u redu. Prevrnem se na leđa i ostajem ležati. Ono što se dogodi potom, govori više o Honda Adventure Roads nego bilo koja prezentacija ili press materijal.

U kratkom roku drugi sudionici staju pored mene i nude vodu, pomoć ili jednostavno malo hlada. Daniela (suvozačica) i dva maršala odmah se brinu za mene i čak razapnu ručnik iznad mene kako ne bih ležao na žarkom podnevnom suncu. Ubrzo stiže medicinski tim, pregledava moju nogu i daje mi inhalator protiv bolova - kojeg bih rado imao i kod kuće. Nedugo zatim pažljivo se skida čizma. Lom se ne može isključiti, pa me medicinsko vozilo vozi prema bolnici.

Unatoč okolnostima, ovo putovanje mi ostaje u pozitivnom sjećanju. Možda zato što su stari Toyota Land Cruisersi među mojim omiljenim vozilima, možda zbog lijekova protiv bolova i razgovora koje izazivaju. Vjerojatno zbog kombinacije obojega. U bolnici me član Honda tima i liječnik Clément prati kroz sve pretrage i osigurava da se nalazi ispravno interpretiraju. To se pokazuje neprocjenjivim, jer isprva smo otpušteni s dijagnozom uganuća gležnja. Nedugo nakon toga slijedi ispravka: slomljena je metatarzalna kost i trebam gips.

Kasnije, dok sjedim s umotanom nogom na stražnjem sjedalu vozila i uživam u večernjem suncu na putu do odredišta dana, osjećam prije svega olakšanje. Nema operacije. Nema težih ozljeda. Kada konačno stignemo na prostrani kamp s bungalovima i građevinama od prirodnog kamena, čeka me još jedno iznenađenje. Sudionici, organizatori, maršali, videografi pa čak i odgovorni iz kampa stoje ispred restorana i dočekuju me pljeskom i ovacijama. Tko me poznaje, zna da obično ne postajem brzo emotivan. Ali u ovom trenutku su mi ipak suze u očima. Takav timski duh još nisam doživio na motociklističkoj turi. Cijelu večer sudionici i članovi ekipe me grle, pitaju kako sam i iznova me nasmijavaju. Iz dana koji je zapravo mogao završiti moju avanturu, postao je jedan od najimpresivnijih trenutaka cijelog putovanja - ili čak mog života. Uz dobru hranu, puno šala o onome što se dogodilo i grupu ljudi koja se nakon samo dva dana osjeća kao stari prijatelji, završava dan kojeg se nadam da nikada neću zaboraviti.

Posljednji dan Honda Adventure Roads počinje nešto drugačije nego prethodni. Dok ostali sudionici pokreću svoje motocikle i pripremaju se za posljednju etapu prema Toulouseu, ja zauzimam mjesto suvozača u jednom od pratećih vozila. Nakon događaja prethodnog dana, ovoga puta mi ostaje samo uloga promatrača. Barem teoretski.

Jer čak i iz kombija, čarolija ovog putovanja još uvijek se može doživjeti. Ruta ponovno prolazi kroz krajolik koji je i proteklih dana neprestano varirao između grubog, divljeg i gotovo kičasto lijepog. Iza svakog zavoja čekaju novi pogledi na doline, planine i mala sela koja izgledaju kao da su ispala ravno iz putnog vodiča. Tome se pridružuje društvo Philippea, mog vozača, koji od potencijalno frustrirajuće vožnje natrag iznenađujuće brzo čini ugodan dio avanture. Ugljeni žar na kojem sjedim dok gledam motocikle kako odlaze ujutro polako se pretvara u tople masažne kamenčiće. Naravno da bih radije vozio sam. Istodobno postajem svjestan koliko sam zapravo imao sreće unatoč slomljenoj kosti stopala.

Naše odredište je prekrasno jezero nedaleko od Toulousea, gdje se održava zajednička završna večera. Budući da stižemo nešto ranije od motociklista, koristim priliku da snimim posljednje dolaske i dočekam grupu. Ne treba dugo da se pojavi prva Transalp i poznata lica postupno izrone ispod kaciga. Na sudionicima se vidi da su prošli dani ostavili tragove—ali ne onako kako bi se moglo misliti. Prašina, opeklina od sunca i istodobno onaj osmijeh i sjaj u očima koji imate samo kada doživite nešto što vas na najbolji način trgne iz svakodnevne rutine.

Prije večere svi imaju priliku za tuširanje. Potom se okupljamo na terasi tik uz vodu. Motocikli sada miruju, avantura je praktički završena i upravo zato razgovori su možda čak i ljepši nego prethodnih večeri. Prisjećamo se proteklih dana, pričamo jedni drugima o našim omiljenim trenucima, smijemo se malim nezgodama i razmjenjujemo kontakte. Od grupe sudionika u roku od nekoliko dana nastala su prava prijateljstva.

Na kraju nas čeka još jedno iznenađenje: ogromna Honda torta koja izgleda gotovo prelijepo da bi se rezala. Gotovo.

Dok zajedno jedemo, postaje mi jasno da su Honda Adventure Roads doista više od uobičajene motociklističke ture s privlačnim imenom. Ruta je spektakularna. Pejzaž impresivan. Organizacija funkcionira besprijekorno. No, ono što doista ostaje su ljudi i iskustva koja se međusobno dijele.

Nešto kasnije, prevoze nas do zračne luke. Kacige se spremaju, posljednji zagrljaji dijele i jedno po jedno zbogom izgovara. Nikad nisam bio veliki ljubitelj oproštaja. Ali ovoga puta mi to osobito teško pada.

Možda zato što se opraštam od ljudi koji su mi doista prirasli srcu. Možda zato što se opraštam od nekih od najljepših cesta i makadama koje sam ikada vidio. A možda i zato što sam otkrio nešto što mi je dosad nedostajalo.

Na kraju, Honda Transalp 750 i Honda Adventure Roads ne odgovaraju samo na pitanje radi li E-Clutch u terenu. Oni također odgovaraju na jedno sasvim drugo pitanje: Zašto su ljudi toliko strastveni prema adventure bikingu? Jer nije riječ samo o postizanju cilja.

Riječ je o trenucima između. O malim uspjesima, pogreškama. Ljudima koji vam pomognu kad nešto krene po zlu. O mjestima koja inače nikada ne biste vidjeli. I o tom osjećaju kada se motocikl, krajolik i vozač iznenada spoje u jedinstven pokret.

Vraćam se kući sa slomljenom kosti stopala. I istovremeno s mnogo više nego što sam donio.