Od oštrih zavoja do strmih uspona: Savjeti za početnike u off-road vožnji

To je bio jedan od onih trenutaka koji svakom enduro početniku diže adrenalin: Ispred mene se protezao strm uspon, čija je površina bila prekrivena rastresitim šljunkom poput opasne slagalice od klizavog kamenja. Puls mi je ubrzao na razinu koju ni moja 450 nije mogla doseći. Podlaktice su mi se ukočile na upravljaču poput dva škripca, a misao "Zašto si ovo radim?" prošla mi je kroz glavu. Poznato vam je to, zar ne?
Kao urednik na 1000PS.at testirao sam brojne motocikle na asfaltu, ali teren je sasvim drugačiji svijet. Svijet u kojem čak i iskusni vozači na cesti ponovo postaju početnici i suočavaju se s izazovima koje nikada ne bi doživjeli na glatkom asfaltu. Nakon mnogo sati u sedlu raznih endura i nekoliko bolnih lekcija, danas želim govoriti o najčešćim problemima s kojima se susreću početnici u terenskoj vožnji – i kako ih možemo riješiti.

Prva prepreka na kojoj mnogi od nas padnu: oštri zavoji na šljunku. Ili se prevrneš na bok poput oborenog drveta, ili promašiš uski radijus i iznenada završiš u grmlju. Problem obično nije tamo gdje ga očekujemo.

Središnji izazov kod oštrih zavoja je – možda već slutite – tehnika gledanja. Na terenu ova vještina postaje još zahtjevnija, jer nas pogled magično privlači svaki podmukli kamen i svaka duboka brazda – kao sirene koje nas mame u propast.

Moj najvažniji savjet: Usmjerite pogled koncentrirano prema izlazu iz zavoja! Ne samo oči, već i os ramenica te gornji dio tijela lagano okrenite prema ciljnoj točki. Motocikl će vas slijediti kao po čaroliji.

Kod tvrdoglavih, grubih mašina pomaže trik koji sam otkrio tek nakon mnogih neuspjelih pokušaja: Vozite u prvoj brzini, balansirajte motocikl s kvačilom i gasom, ali koristite stražnju kočnicu za finu kontrolu. Ona nevjerojatno učinkovito stabilizira motocikl i ublažava nagle udarce ili neočekivana iznenađenja od strane motora. Tako možete i najtvrdoglavije endure voditi kroz najuže zavoje poput krotitelja sa svojom zvijeri.

Poznato vam je to? Nakon dvadeset minuta vožnje po šljunku vaše se podlaktice osjećaju kao da vam je netko ubrizgao brzo vezujući cement u vene. Ovi ozloglašeni "arm pump" su poput lampica upozorenja na kontrolnoj ploči – signaliziraju da nešto nije u redu.

Ukočene podlaktice su siguran znak da ste pod prevelikim stresom i napetošću u sedlu. Držite se za upravljač kao utopljenik za spasilački prsten. Rješenje, iznenađujuće, ne leži u vašim rukama, već u vašoj glavi i disanju.

Ritual koji mi uvijek pomaže: deset puta duboko udahnuti i izdahnuti. Svjesno usmjeriti pogled daleko naprijed, preko sljedećeg brda. Primijetiti krajolik, uhvatiti pozitivne misli. Zvuči ezoterično? Možda, ali djeluje kao čarobna formula protiv ukočenih ruku.

Umjesto da pokušavate prisilno opustiti prste (što obično samo dovodi do još veće ukočenosti), usredotočite se na zglobove lakta. Napravite to kao pljeskanje – pustite laktove da se kratko podižu i spuštaju, protresite ih opušteno. Možda izgleda smiješno, ali ovaj mali trik mi je često pomogao da nadmudrim svoje ruke i zauzmem opušteniji položaj na upravljaču.

Većina početnika u terenskoj vožnji – uključujući i mene – nepotrebno si otežava život. Troše energiju poput pregrijanog motora, osobito prilikom ubrzavanja i usporavanja. Svaki put kad kočimo ili dodajemo gas, vozimo uzbrdo ili nizbrdo, moramo s našom muskulaturom boriti se protiv sila ubrzanja. To je kao da stojimo usred oluje i pokušavamo se čistom mišićnom snagom suprotstaviti vjetru.

Ključna spoznaja došla mi je poput otkrića: Ravnoteža na osloncima je ključ! Kada stojite na osloncima, možete s minimalnim pokretima postići maksimalan učinak. To je kao da se iznenada pretvarate iz tromog pješaka u elegantnog plesača.

Počnite na jednostavnim, ravnim dionicama: Stanite na oslonke i eksperimentirajte s pozicijom gornjeg dijela tijela tijekom ubrzanja i kočenja. Cilj je prenijeti sile izravno na oslonce i koljena bez pritiska na ruke.

Moj zlatni savjet: Ne pokušavajte se divlje naginjati naprijed ili unatrag. Najefikasniji način za promjenu pozicije leži, iznenađujuće, u zglobovima gležnja. Minimalne promjene kuta tamo imaju nevjerojatne učinke na vašu ukupnu ravnotežu. Uz minimalan napor postignite maksimalan učinak – poput dirigenta koji laganim zapešćem upravlja cijelim orkestrom.

U paddocku me često ismijavaju. Zašto imaš Öhlins ovjes na svom motociklu? Pa nemate talenta. "Upravo zato!" glasio bi moj odgovor! Na terenu je to nešto drugačije nego na cesti. Na terenu tuning ovjesa koristi svim korisnicima. U svojim hard enduro motociklima uvijek koristim Öhlins komponente ovjesa. Kao što je, na primjer, ova vilica. Instalaciju i podešavanje prema "super mekom" obavlja mi tvrtka Damianik. Moja prednost: udarci se jednostavno bolje amortiziraju. To je posebno važno na utrkama poput KRKA Enduroraid. Tamo se vozi 2 dana gotovo 99% vremena po kamenju. Kvalitetan tuning ovjes jednostavno bolje upija udarce od serijskog ovjesa. To štiti tijelo i kondiciju. I to posebno pomaže manje talentiranim vozačima!

Strmi uspon – za mnoge je prava planina straha, strmija od porasta otkucaja srca pri samom pogledu. Strah od strmog uspona duboko je ukorijenjen, no najveći problem nije sam uspon, već naš oklijevajući pristup. Najčešći razlog za neuspjeh na strmom usponu je jednostavan i iznenađujući: premalo zamaha. Približavamo se oprezno, gotovo puzeći, kao da se prikradamo usnulom zmaju. Ali upravo takvo ponašanje osigurava naš neuspjeh i prije nego što stignemo do podnožja brda.

Pragmatično pitanje koje si uvijek postavljam: Što je veći problem – biti prebrz ili prespor na strmom usponu? Odgovor je jasan: Prespora vožnja je izazov koji izaziva znojenje. Na usponu je uvijek moguće smanjiti brzinu, ali povratak izgubljene brzine je kao pokušaj skupljanja prolivenog vode.

Brzina stabilizira poput nevidljivog korzeta. Ona je čarobni napitak koji mnoge probleme u enduro vožnji pretvara u ništa. Posebno kada lijevo i desno od strmog uspona nema opasnih provalija, već samo grmlje ili blage livade, možete se upustiti u "neugodne brzinske dimenzije". Pad bi tada bio nezgodan, ali strmi usponi spadaju – suprotno intuiciji – u područja gdje se obično događaju manje ozbiljne ozljede nego na drugim dijelovima staze.

Prilikom prelaska na strmi uspon postavljam svjestan impuls cijelog tijela u oslonce, povezan s finalnim gasom – poput bacača koplja koji cijelo tijelo ulaže u odlučujući hitac. Nakon toga, važno je pozicionirati težinu tako da se prednji kotač ne podiže prema nebu kao raketa pri lansiranju.

Česta pogreška u razmišljanju na strmom usponu: Previše razmišljanja o trakciji i stražnjem kotaču. Mnogo je važnije dati dovoljno pritiska i vodstva prednjem kotaču. Nekontrolirani prednji kotač uništava više brzine nego što najbolja trakcija stražnjeg kotača može nadoknaditi. To je kao kod tandema – ako vozač sprijeda izgubi orijentaciju, ništa ne pomaže ako vozač straga mahnito pedalira. Bilo stojeći ili – ako su energetske rezerve već iscrpljene – sjedeći: Pomičite svoju težinu naprijed, stavite pritisak na prednji kotač. Zahvalit će vam tako što će vas voditi tamo gdje želite ići, umjesto da vas vodi tamo gdje ne želite biti.

Enduro vožnja u terenu nije nikakva čarolija, već zanat – onaj koji zahtijeva strpljenje, vježbu i nekoliko trikova. S pravom tehnikom gledanja svladavate oštre zavoje, s opuštenim rukama ostajete duže svježi, s pametnim pomicanjem težine štedite energiju, a s pravim zamahom osvajate svaki strmi uspon.

Najvažnija spoznaja mojih terenskih avantura: Najveća prepreka obično se nalazi između naših ušiju. Kada prevladamo svoje mentalne blokade, prepreke se pretvaraju u izazove, a izazovi u užitke. Dakle: Duboko udahnite, pogled naprijed, gas otvoren – i pravac avantura!